David Strossmayer

Filozofija jednog pubertetlije-16/270

Ponekad bježimo sami od sebe da bi se vratili sebi samima, a ponekad samo da se pobjegne, ali nikada to nije dovoljno daleko jer iza nas zauvijek ostaje neki horizont.
Čovjek ima svačega u sebi ali nije svatko spreman i sposoban to isto podijeliti, a još manje dati, pa makar to bila i voljena osoba.
Moja greška sa Alemkom je bila u tome što sam u trenu, kad je njoj bila dovoljna samo moja ljubav i ništa više, tražio i materijalnu sigurnost.
Želio sam da ta naša ljubav ima i pristojnu kućnu adresu.
Sada sam ostao bez te ljubavi i bez adrese, jer baš kao što nema smisla graditi sef za nepronađeno blago, isto tako je glupo ostaviti to blago na milost i nemilost drugima.
Ako smo već jednom imali sreću da to blago pronađemo, trebao sam ga sčepati objeručke a ne vjerovati kako će me to isto blago čekati kad se vratim.
Ali blago se ne otkriva svakome a osim toga mnogo je razbojnika i avanturista na putu, i kad se vratimo od blaga ne ostade ništa osim uspomena.
Uspomene na ono što je nekad bilo, o sjaju koji nas je nekad grijao svojom jačinom i ljepotom, koja nam je noćima oduzimala san bojeći se da ga netko drugi ne otkrije.
Život je problem koji nam je podaren samim rođenjem a kojeg tijekom življenja pokušavamo manje ili više uspješno riješiti.
___________________________________________________________
Prolaznici ne plačite nad mojom starošću
Plačite nad mojom prošlošću i mladošću
Jedinac sin umro u cvijetu mladosti
Ojadio me i ostavio mene bijednog
Rado bih volio da dođem kraj njega
Tako da se nađem kraj Boga njegova
Niti mi poslovi više utjehu ne daju
Niti mi njihova radost povraća snagu
Niti se zadnja utjeha zgodi
Da dušu predam onom koji mi je dade
(Stara sefardska romansa)
___________________________________________________________

2009 (c) Copyright by David Strossmayer