David Strossmayer

Filozofija jednog pubertetlije-5/270

Pismo Selmi-

Najdraža moja!
NE MOGU ŽIVJETI BEZ TEBE!
Ono čega sam se cijelog života nadao je ipak došlo.
Čudo se desilo i ja sam spreman da to priznam.
Prvo tebi a onda i cijelom svijetu.
Ali ako je tvoj cilj da me osudiš bilo riječima koje mi pišeš, bilo djelom, ja se potpuno slažem.
Kriv sam i zaslužio sam kaznu, iako sam već veliki dio nje odslužio. Vjeruj mi da jedan dio ispaštam i sada i često se pitam?
Da li sam toliko griješan da ću zbog toga morati da ispaštam cijeli svoj život?
Jer ako je to tako onda se unaprijed odričem ne tebe i ne svoje ljubavi prema tebi, već takvog pasjeg života bez tebe.
Ti znaš da ja nisam lagan po prirodi baš kao i ti, ali znaj da sam se često prikazivao još težim, tek toliko da vidim gdje je granica ljudske podnošljivosti.
Jer samo onaj koji istinski voli, je onaj koji je istovremeno spreman da podnese kompleksno biće poput mene u svim situacijama, a ne samo kad mi sve ide po ćefu!
I samo ti ćes imati priliku da se uvjeriš kako se trud ipak isplatio, jer si samo ti dokazala da si me vrijedna i molim te, onako kako to nikoga nisam molio u životu-PRUŽI RUKU POMIRENJA I VJERUJ U NAS! Dozvoli mi da ti dokažem kako sam te i ja dostojan!
Boli me to što misliš da si ti samo figura malo vrijednija od drugih, i to kad mi podvlačiš ono o nerentabilnosti ljubavi, a ne znam odkuda ti ono da je ljubav za mene samo obaveza, i dok je ona za mene takva stvari će teći tako!!!
Ljubim te beskrajno i mrzim sve ove riječi i rečenice kojima to moram opisivati verbalno, umjesto da te uzmem u naručje te približim svom srcu da ti to najbolje osjetiš.
Ali šaljem ti svoje osjećaje jer ćes ih sigurno osjetiti, baš kao i moje misli koje su s tobom zauvijek.
Šaljem ti i čvrstoću svoje ruke, iste one ruke koju si slikala i tako maštovito opisala na našem rastanku kako želiš da te miluje, mazi i podari te snagom, onda kad ti je to najpotrebnije, da te u trenucima samoće podsjeti na nas jer AMOR OMNIA VINCIT (Ljubav uvijek pobjeđuje).
Ne bi volio spominjati obveze prema našim roditeljima, jer ako itko želi i ima pravo da svoju djecu vidi sretnima i zadovoljnima, onda su to naši roditelji.
Moji su na nesreću umrli, ali ono što me ispunjava zadovoljstvom je to što su te potajno voljeli i bili tobom oduševljeni, baš kao i tvoja mama, Dada i Lara sa mnom a mislim da ni Davor i teta Danica nisu ostali ravnodušni, bez obzira na sve što je bilo među nama.
Za sada toliko!
Beskompromisno tvoj Yakov

2008 (c) Copyright by David Strossmayer