S godinama je kao s tržnicom. Kad ujutro izađeš u nabavku,
ti si svjež i odmoran, a na tržnici bogatstvo izbora, svega po
volji, samo gledaj šta bi uzeo. A popodne, ti si umoran, a na
tržnici samo ostaci, ono što drugi nisu izabrali. Ni ti nisi ono
što si nekad bio. A kvalitet ponude na tržnici slab. Pa gledaj,
odgovara li ti ili ne. Nešto moraš jesti. Uzimaš i slabiji kvalitet.
Vraćaš se kući nezadovoljan. Eh, kako je to bilo u moje
vrijeme, kažeš. Ni ti nisi kao u to tvoje vrijeme. Tržnica još manje…
Vrijeme prolazi. Ne pita nikoga za dozvolu. Mijenja ljude, mijenja
okolinu. I na kraju ostavi samo sjećanja na sve što smo prošli,
doživjeli. Neke nježne otiske ili grube ožiljke u duši.
Mnogo čega bismo se rado oslobodili, zaboravili, prebrisali
gumicom kao da nikada nije postojalo. Ne ide. Onda bar da
iz toga izvučemo pouku, pa se sjetimo ponekog dobrog dijela
priče. Nije sve bilo crno.
A sa lijepim uspomenama koje nisu dobile neograničen vijek
trajanja, nego ih je život prekinuo kad je on planirao, šta s
njima? Rastegnuti ih na ostatak života kao podsjetnik da smo
živjeli. Da ne zaboravimo nikada.
A kao da bismo mogli zaboraviti?
(Bluz 2017.)
Ušunjaj se ponekad u moj san,
prostri ljubav po jastuku
razgrni koprene sjećanja,
probudi zaboravljene mirise
u skrivenim odajama duše!
Ne čudi se što još uvijek kucaš
sa svakim damarom moga srca,
što se po koži rasprostireš
do najtoplijeg proživljavanja.
Jer još si nerazdvojni dio mene.
U Društvu književnika Beograda održana je promocija
romana Vladanke Cvetković "Nacrtaj mi čekanje".
Radi se o pravom ženskom romanu pomoću kojeg
žene mogu bolje razumjeti same sebe, a muškarci
naučiti kako da razumiju žene.
Moderator je bila Anka Stanojčić, sekretar Društva
književnika Beograda.
Četiri dame su naizmjenično čitale izabrane odlomke
koji su naslikali cjelinu. Prva autorica, Vladanka Cvetković,
koja je iznijela lik Mirjam.
Pa moderator Anka Stanojčić, koja je čitala lik Vukice.
Sladjana Belko nam je dočarala Tamaru.
Ljilja Lambić je bila uspješan narator.
Bila je ovo promocija za pažljive slušatelje, na kojoj se
nije čulo ni šuškanje, a kamoli neka reč iz publike.
Vladanka Cvetković je nacrtala čekanje, a naše je
da pročitamo knjigu i nešto naučimo.
FIGURINA
Mnogo je vremena prošlo. Voljela ga je i on je volio nju.
Klecala su mu koljena kad bi je vidio, njoj isto. Ne bi
izdržao duže od dva minuta u njenoj blizini, a da je ne
poželi. A kad bi zavrnuo rukave košulje i otkrio lijepe ruke,
ona bi sasvim izgubila glavu. Jedno drugome su bili
rajsko ostrvo, utočište i pribježište od svih ranijih
razočarenja. Ona je bila njegova kraljica, on njen kralj.
Bio je jedini koji je mogao razumjeti sve što je ona
umjela, bila je jedina koja ga je mogla pratiti u svemu.
U pjesmi, plesu, druženjima smatrali su ih savršenim
parom. Dvije polovine jedne cjeline koje su se dugo
tražile i našle, sastavile u cijelo, u svakom trenutku koji su
proveli zajedno. Nikad dovoljno za njihove želje.
Kad ga je život bacio na drugu stranu svijeta, poklonio joj je
malu figurinu. Pjegavi pas šapom zaštitnički grli malu macu,
a ona, šćućurena u njegovom krilu, liže šapice. Nježnost i
zaštita. Čuvala je tu figurinu kao dragocjenost i kad su
godine prošle otkad su ga anđeli pozvali da im pjeva. Voljela
je i poslije njega ili je to htjela zvati ljubavlju. Nikad više
onom strašću, nikad onom posvećenošću. Htjela je da joj
on bude posljednji, kao što je ona njemu bila, ali bi dopustila
još nekome da je pokuša osvojiti. Pokuša.
Jer njegova je ostala zauvijek.
Nije se javljala dva dana, pa su došli do nje. Stan uredan,
iako su je godine pritisle. Našli su je u sobi kako spava.
Nekako suviše mirno. Prišli su, na usnama je lebdio
osmijeh, a sklopljenim prstima je nešto držala.
Bila je to mala figurina…
Planina Besna kobila se nalazi 40 kilometara od Vranja.
Najviši joj je vrh 1.923 metra nadmorske visine, a sa
Besne kobile možete videti Kopaonik, Rilu u Bugarskoj
i Šar-planinu.
Naravno, ima moje omiljene vrbovice
Legenda kaže da je tu nekada živela prelijepa djevojka
koja se zvala Feja, koja je jednog dana odlučila da uzjaše
konja da malo obiđe okolinu. Međutim pogriješila je pa je
uzjahala kobilu. A kobili se to baš i nije previše svidjelo,
pa je zbacila Feju koja je pala i slomila nogu i otada
ostala kriva, i tako je nastalo selo Kriva Feja, najveće selo
na planini. Kobila je otrčala dalje, pusta i bijesna, i tako
ostade naziv planini Besna kobila.
Šumovita planina ima odličan planinarski dom. Tu stajemo
i imamo planinsku pauzu.
Za planinu je važno dobro društvo. Zorica, Mirjana
i ja se penjemo do uspinjače, beremo borovnice.
Ove borovnice su garnirane sa gnijezdom divljih pčela.
Prekrasni su vidici.
Spuštamo se do planinarskog doma prečicom.
Onda pauza uz kavu pred domom.
Polazimo. Planina nas je podarila lijepim vremenom.
Dobro došli u Vranje, grad s dušom, dom melosa i
sevdaha, legendi i predanja, živopisnog plesa i
izvrsne južnjačke hrane!
Osjetimo dušu mjesta na kom i dalje opstaje jedna
potpuno drugačija životna filozofija, upoznavši se sa
njegovim najinteresantnijim znamenitostima.
Prvo valjano doručkujmo, pa krećemo
Niste bili u Vranju ako niste probali samsu,
pitu s kiselim mlijekom i češnjakom
Simboli Vranja su Bijeli most i žuto cvijeće. Slušamo legendu
o Bijelom mostu, simbolu ljubavi (zbog zabranjene ljubavi
Stojana i lijepe Ajše).
Preko Bijelog mosta idemo do Crkve Sv. Petke, krstate
džamije. U vrijeme Turaka pravoslavni vernici su mogli samo
petkom ući, pa se i danas liturgija služi samo petkom.
Odatle ćemo do manastira Sv.Nikole
Čekaju nas u kazalištu Bora Stanković, da nam
pokažu kako je lijepo obnovljeno poslije požara
Saborni hram Sv.Trojice
Spomen soba garnizona Vranje čuva sjećanja
na junake ovog kraja
.
Idemo u baba Zlatinu ulicu, u broju 9 je spomen
muzej Bore Stankovića
.
Obiđimo dvorište i kuću
Ovo je soba baba Zlate, koja je podigla Boru.
Pa još jedna lijepa stara građanska kuća
Onda u rodnu kuću Sv. Justina Ćelijskog.
Vrijeme je za poslasticu
Kakvi bismo mi izletnici bili, kad ne bismo proslavili
jedan rođendan u Vranju? Sa živom muzikom, naravno
Krećemo na trodnevni izlet sa Izletnikom. Vodi Keti,
vozi Proka. Društvo je odlično, pa nam kiša ne smeta.
Prolazimo Niš
Prolazimo Grdeličku klisuru. Kiša se smiruje.
Vladičin han, grad trubača
Razgledamo Bujanovačku banju, gdje liječe prirodnim
gasom CO2.
Jedemo puru sa sirom dok nam pričaju o banji,
vrlo jeftinoj. Pun pansion + terapija=3640 din., može
preko Fonda.
Nastavljamo u Manastir Sveti Prohor Pčinjski, na šumovitim
obroncima planine Kozjak, na lijevoj obali rijeke Pčinje.
To je naš najstariji manastir, iz 11. stoljeća
Manastir je kulturno-prosvjetni centar ovog kraja i u njemu
radi bogoslovska škola, prepisivačko-iluminatorska
radionica, a organizirano se uči ikonopisački zanat.
Manastir je više puta razaran i pljačkan od strane
Turaka i Arnauta, ali je i obnavljan.
Uđimo
Od tolikih rušenja, od originalnog sačuvan je jedan
lijevi zid.
Gledamo s lijeva nadesno. Sasvim lijevo je Kraljev konak,
sa parkom
Centralno je manastirska crkva
Desno je vranjski konak
Uđimo da čujemo priču o manastiru
Na ovoj fresci prikazano je proročanstvo. Prema predanju,
manastir je podigao u 11. stoljeću vizantijski car Roman
Diogen u znak zahvalnosti Svetom Prohoru Pčinjskom
koji mu je prorekao da će postati car, kad ga je zatekao
u lovu na srnu.
Freske su iz kasnijih perioda i lepe su.
Ova pokazuje kako je manastir izgledao u doba kralja
Milutina, koji ga je obnovio poslije prvog razaranja
Zar nisu lijepe carske dveri?
Pored njih se ulazi u sobicu u kojoj se nalaze
moći Sv. Prohora pčinjskog
Povratak počinje. Dejan me vozi na more, na plažu, da u
prirodi ručam. Spakovao mi je u veliku kesu ispečenu pizzu
za put, veliku kesu čipsa, čokoladice, sok, vodu. Odavno
se nitko nije birnuo o meni, navikla sam da ja brinem o
drugima.
Zar neću više vidjeti ove prelijepe šume?
Na željezničkoj stanici čekamo vlak. Ženka losa šeta
dva mladunca!
Vlak ne stiže (Poslije će Dejan saznati da se njegov kolega
s rakom bacio pod voz da prekrati muke). Ne ostavljaju me
dok nije autobus stigao oko 18. "Sjedi lijevo, da gledaš fjord"
kaže mi Dejan.
Bus vozi pored prelijepog fjorda, putem koji su 1942-1943.
gradili naši i ruski logoraši. Na planinama se vidi i snijeg.
Ima i lijepih naselja na obalama fjorda
Promiču prekrasni predjeli. Snijeg na planinama djeluje
nestvarno
Ostrvca u moru su prekrasna
Moram da prenoćim da bih stigla na letove. Moj hotel „Comfort
hotel Bodo“ nije blizu aerodroma. Veliki, lijepo uređen, udoban.
Plaćam i rezervišem taksi za ujutro u 8,30.
Dejan vozi uz fjord, putem koji su gradili logoraši. Tu
su im norveška djeca ostavljala hranu, kad bi ujutro
dolazili na gradnju. Bilo je to opasno, ali ih roditelji
nisu odvraćali, nego podržavali.
Dejan mi pokazuje gdje su u fjordu iskrcavali logoraše iz
broda u čamce, pa dovozili do ovog mesta.Tu je i moj djed
iskrcan...
Mjesto iskrcavanja i Krvavi put koji će
graditi... sva bol staje u jednu fotografiju.
Na oko 3 km sjeverno od Rognana je na stijeni pored
rupe (od metka?) nacrtan crveni križ bojom, bez ploče
i oznake. Zaustavi se samo tko zna. Dejan zna. Tu su
Nijemci u pokušaju bijega ubili logoraša Miloša Banjca.
Njegov brat je krvlju ubijenog nacrtao krst. Da ne
vjerujete, 80 godina Norvežani bojom održavaju taj križ!
Objašnjenje
Oko 2 km dalje nalazi se desno kamenom označen
ulaz do spomenika Krvavom putu, a na parkingu je
tabla koja sve objašnjava.
Spomenik je podignut jugoslavenskim partizanima koji
su gradili Krvavi put. Bilo bi preciznije internircima,
robovima, jer nisu svi bili partizani.
Dejan ostavlja dvije zapaljene svijeće u cilindru, ja
polažem buket bijelih ruža za nevine žrtve. Stari vijenac
svjedoči o posjeti norveške delegacije. Sva ova mjesta
na Dan nezavisnosti Kraljevine Norveške svake godine
obilazi norveški kralj Harald V.
Na tabli je nacrtan Krvavi put i objašnjen na norveškom,
engleskom i srpskom jeziku.
Iznad table vidite prugu koju su gradili logoraši...
Pojam Krvavi put ne odnosi se na sva gradilišta na
kojima su radili internirci, nego na ona koja su gradili
logoraši iz logora Osen, Korgen i Botn. Moj djed je
bio zatočen u prva dva, a počiva u trećem.
Blizu je raskrsnica, jasno obilježena. Pravo je Trondheim,
a desno Botn, Krigskirkengardner= ratno groblje.
Vozimo se kroz šumu uzbrdo. S lijeve strane je jezero pitke
vode, u kojoj su Nemci zimi prisiljavali logoraše da se
kupaju između santi leda.
Prije groblja Dejan mi pokazuje veliki bijeli križ. Tu su
Nijemci streljali neposlušne logoraše, za primjer drugima.
Mala crvena ruža svjedoči o nečijoj nedavnoj posjeti
poštovanja.
Nakon obilaska jugoslavenskog groblja...
...Dejan me vodi do sljedećeg groblja, koje nije ograđeno,
samo kameni monolit govori da su tu bili zatočeni Rusi,
ne kaže se koliko ih je bilo ni koliko stradalo.
Treće groblje je na mjestu logora Botn. Ulazi se kroz
kamenu kapelu u kojoj je na stolu uredna knjiga sa
imenima, godištima i činovima svih stradalih Nijemaca.
Groblje je formirano od 1956-1960. prenošenjem
posmrtnih ostataka Nijemaca sa drugih lokacija
u Norveškoj.
Na urednom groblju u centru je veliki križ i oko njega piše
da su sahranjena 2732 Nijemca, a okolo su križevi po
dva sa po dvije ploče s podacima.
Ne opraštam, ali ni ne mrzim. Kratak je život za mržnju.
Vrijeme je za posjet Muzeju Kkrvavog puta, Blodveimuseet.
Čim je čuo za razlog mog dolaska, direktor muzeja
Ronald Nystad Rusaanes tražio je da me upozna.
Imamo vođenje kroz muzej samo za nas dvoje.
Ronald objašnjava na engleskom, a kad zapne,
kaže na norveškom i Dejan mi prevodi.
Ovo je shema Krvavog puta, koji je obuhvatao tri
logora: Botn, Korgen i Osen
Ronald nam pokazuje eksponate i dokumentaciju
i objašnjava.
Grozna bodljikava vrata logora, vrata opomene
Ovo je logor Botn
Pedantnu kartoteku ruskih logoraša muzej je dobio
iz Rusije. Nema jugoslavenske kartoteke.
U ovome su logoraši stanovali...
Ovako, kao sardine
Alat za robovski rad na Krvavom putu
Odnos prema logorašima bio je određen, kao prema
nižoj rasi. Za mali prestup ili bez razloga slijedila je
smrtna kazna.
Eksponati su potresni
Ronald samo za nas pušta film (u boji) o snalaženju logoraša
kako da prežive nakon oslobađanja, dok nisu matične zemlje
poslale po njih.
O Krvavom putu snimljen je davno film, koji trebam
potražiti
Čim je čuo da je "Politika" objavila intervju o mom
odlasku na djedov grob na cijeloj strani, Ronald je
tražio da ga pošaljem i da ga, prevedenog, objavi
u norveškim novinama.
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
Prava si čuvarica od zaborava... (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.