Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 27.11.2007.

Uznemiravanje građana

Još uvijek aktualni premijer Ivo Sanader jučer se obratio

uznemirenim građanima
i pozvao ih
da sačuvaju prisebnost
. Tko su ti uznemireni građani i zbog čega su uznemireni? Oni već dva dana navodno u masama nazivaju središnjicu HDZ-a i onda telefonom iskazuju svoju duboku uznemirenost zbog bojazni da dr. Ivo neće uspjeti okupiti parlamentarnu većinu i ponovno formirati vladu. Radi se dakle, očito, o HDZ-ovim članovima i simpatizerima, onima koji su na izborima glasali za HDZ i čija je želja da upravo HDZ formira vladu samorazumljiva. Nije jedino jasno zašto njih uznemirava činjenica da njihova stranka nije osvojila dovoljno mandata da sama formira vladu, već da to mogu učiniti i one stranke kojima oni, HDZ-ovi birači, nisu dali podršku. Više je građama svoj glas dalo nekim drugim strankama, a ne HDZ-u., više je dakle onih čija je želja da HDZ ne formira vladu, pa ti svejedno nisu uznemireni, niti nazivaju središnjice stranaka, niti im treba upućivati dramatične pozive da sačuvaju prisebnost.
Oni su svoju prisebnost već dokazali time što na izborima nisu zaokružili HDZ.
Netočno dr. Ivo pri tome tvrdi da su građani na izborima već donijeli odluku o novoj vladi samim time što je HDZ pojedinačno najjača stranka. On je to bio i na izborima 2000.-te godine, ali svejedno nije došao u priliku da okupi parlamentarnu većinu, jer je koalicija šest stranaka jednostavno imala više saborskih zastupnika ili, drukčije rečeno, više je građana tada bilo za to da se HDZ smijeni s vlasti, nego što ih je bilo za to da se njegova vlast produži u još jednom mandatnom razdoblju.
Uopće, ne događa se rijetko u praksi demokratskih zemalja da neka stranka bude relativni pobjednik, odnosno najbolje plasirana stranka na izborima, a da unatoč tome ne uspije okupiti parlamentarnu većinu, pa vlast formiraju stranke koje su, svaka pojedinačno, na izborima dobile manje mandata, ali u zbroju tih mandata, na kraju predstavljaju brojniju parlamentarnu grupaciju, onu koja ima kvalificiranu većinu. Na izbornima u Srbiji, Šešeljevi radikali bili su relativni pobjednici parlamentarnih izbora, najbolje plasirana stranka i ja jednostavno ne mogu vjerovati da je dr. Sanader tada priželjkivao da upravo oni, radikali, i to još Šešeljevi, formiraju novu srpsku vladu.
Svojim dramatičnim pozivom uznemirenim građanima da sačuvaju prisebnost, Sanader samo pokazuje nervozu, a sklonost nervoznim reakcijama nisu najbolja preporuka za nekoga tko ima ambiciju postati novi mandatar vlade.

27.11.2007. u 08:51 • 74 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.