Napad na blogera

Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.

petak, 19.10.2007.

Policija je privela novinara Peratovića i pretresla njegov stan jer je objavio državnu tajnu. Peratović je slobodni novinar, nema matičnu redakciju, a u policiju i nije priveden kao novinar, dakle zbog nečega što je objavio u nekim novinama, nego zbog posta objavljenog na svom blogu.

Po izjavi samog Peratovića, radi se o tri dokumenta koji su već bili objavljeni, pa se dakle javnost s njima već imala prilike upoznati, a na blog su postavljeni još u travnju ove godine. Davno otkrivene tajne nisu više tajne, ali tajna koju tek treba otkriti je to zašto su jake snage MUP-a odlučno krenule u akciju tek sada i zašto protiv novinara i blogera.
Državne tajne moraju čuvati oni koji ih proizvode i koji njima barataju, pa ako neka od tih tajni dospije u javnost, krivca ne treba tražiti u onome tko je tu tajnu prenio javnosti, nego među onima koji tajnu nisu čuvali, kad je već tajna i kad već za njezino čuvanje primaju plaću.

Peratović je naš kolega bloger, piše na ovom istom blog servisu, a sad je završio na policiji zbog nečega što je napisao u svom blogu i to prije šest mjeseci. Opasan je to presedan, nezabilježen do sada i ne može ga se shvatiti drukčije nego kao zastrašivanje novinara i blogera. Jer, ako su priveli Peratovića zbog toga što je na svom blogu odao tajnu, onda su tu tajnu saznali svi oni koji prate njegov blog, a ako su k tome još nekome rekli što su tamo pročitali, onda su i oni odavali državnu tajnu i mogu svakog trenutka očekivati da im na vrata bane policija.

Ministar Kirin je već javno priznao kako policija prati internet portale i kako zna s kojih se adresa koji sadržaji stavljaju na internet tako da ova najnovija prijetnja svima nama, korisnicima interneta, djeluje prilično uvjerljivo.
Premijer Sanader izjavljuje kako će od ministra Kirina tražiti detaljan izvještaj, ali taj isti Sanader je već jednom stao iza svog ministra i odbio ga kazniti zbog tog nečuvenog priznanja, o kojemu sam u svoje vrijeme već pisao na ovom blogu i teško je sada povjerovati da će i u ovom slučaju postupiti drugačije.

Ostajemo dakle nezaštićeni, izloženi na milost i nemilost policije i tajnih službi, vraća se vrijeme s kraja devedesetih, ali ovoga puta u još gorem obliku jer su tada pratili, prisluškivali i progonili novinare, a sada su očito na red došli i blogeri, dakle vi, ja, svatko od nas tko se drzne objaviti neki svoj stav.

Ovaj nečuveni skandal ne smije ostati bez reakcije. Ne smijemo pristati na teror i zastrašivanje. Došlo je vrijeme, kolegice i kolege blogeri, da zaštitimo svoje pravo slobodnog iznošenja mišljenja, pa i takvog koje se ne sviđa ministru Kirinu i tijelima progona. Pozivam ovim putem sve blogere da objave neki post na ovu temu.

19.10.2007. u 11:02 • 106 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

<	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Napad na blogera

E-mail

SDP linkovi

SDP strategije

Blogroll