Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
petak, 05.10.2007.

Panika

Premijera Sanadera hvata panika. Očito je da ga istraživanja raspoloženja građana uoči izbora tjeraju čak i na svađu s predsjednikom Republike oko toga tko će govoriti u Skupštini Ujedinjenih Naroda.
Potpuno opravdan osjećaj nepravde haškom presudom za vukovarsku trojku čini se vođi HDZ-a zgodnom podlogom za posljednji lov na birače kojih je, očito, sve manje. Svima je naravno jasno da bilo kakav njegov govor u New Yorku ne može promijeniti apsolutno ništa u odnosima Hrvatske i Haaga, a kamoli nešto u donesenoj presudi i da bi taj govor bio namijenjen prvenstveno domaćoj publici u predizborne svrhe. To je jasno i predsjedniku Mesiću koji takvu zloupotrebu premijerske funkcije i takvo jeftino igranje nacionalnim osjećajima birača želi spriječiti, no, ako mu ovom prilikom i ne uspije izboriti se za svoju ustavnu funkciju da predstavlja zemlju u inozemstvu, ne sumnjam da će on uspjeti pronaći prikladan način kako bi građanima objasnio prave razloge za posljednji Sanaderov inat. U tom bi slučaju sav premijerov trud mogao ispasti uzaludan i politički ekstraprofit na koji računa, mogao bi propasti.
Stojimo pred izborima. Ponuda će i ovoga puta biti bogata i raznolika, bit će tu realnih i nerealnih obećanja, odnekud će opet izniknuti čudni tipovi sa svojim nezavisnim listama koji redovito ostvaruju rezultat mjerljiv isključivo u promilima, ali birači će zapravo odlučivati samo o dvije bitne stvari. Prvo, žele li i dalje imati vladu koja je, potrošivši sve jake karte, ponovno posegnula za asom iz rukava, asom koji nosi štih nacionalnih osjećaja, ali ne govori ništa o tome kako s tim osjećajima živjeti bolje, sigurnije, u društvu bez korupcije, društvu u kojem bogati pridonose više i tako pokazuju solidarnost sa siromašnijima, u kojem se za zdravstvenu uslugu ne plaća namet – sve po 10 kuna, društvu u kojem je dobro obrazovanje dostupno svima, a ne samo bogatima.
I drugo, morat će svojim odazivom na birališta odlučivati o tome žele li sami izabrati svoju vladu ili pristaju na to da im vladu u Hrvatskoj određuju građani druge zemlje na posebnoj, jedanaestoj listi.
Tu će dilemu morati riješiti svatko sam za sebe, a ja vjerujem da će biti više onih koji nacionalno dostojanstvo shvaćaju kao svoje pravo da sami odlučuju o sebi.

05.10.2007. u 12:24 • 29 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.