Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.
Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.
Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.
Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja.
Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 17.07.2007.
Odlazi ili Ivo?
Sve ankete koje se u zadnje vrijeme provode, pokazuju međutim da će SDP biti izborni pobjednik i da će osvojiti daleko više saborskih mandata od svog glavnog konkurenta, HDZ-a, a eto, ipak, nitko od novinara i nitko u javnosti uopće, predsjedniku HDZ-a dr. Ivi Sanaderu ne postavlja logično pitanje, kakvo gotovo svakodnevno postavljaju Milanoviću:
Čudno je zapravo to idolopoklonstvo kojemu HDZ stremi od svoga osnutka. Prvo su obožavali Tuđmana koji je zapravo bio neka vrsta nadustavnog autoriteta koji se petljao u sve i svašta, od pitanja rata i mira, do imena nogometnih klubova i sastava reprezentacije.
Nakon Tuđmanove smrti, imali su divnu priliku izabrati novoga predsjednika koji će se, ne samo prema vlastitoj stranci, nego i prema javnim poslovima uopće, odnositi normalno, shvaćajući svoju dužnost kao priliku za suradnju sa svojim istomišljenicima. Suprotno od toga, Sanader je odmah počeo graditi kult ličnosti po uzoru na svoga prethodnika i u tome uspio u tolikoj mjeri da se danas nitko iz njegova okruženja ne usuđuje pitati ga što će biti s njegovom političkom sudbinom ne dovede li svoju stranku do pobjede.
Uopće, ne mogu se odreći dojmu da je HDZ stranka kojoj je pojam političke odgovornosti potpuno stran. Ne samo da im ministri ne odgovaraju za brojne afere u svojim resorima, nego su uvijek krivi neki njima podređeni činovnici, nego se pitanje odgovornosti uopće ne postavlja ni u samoj stranci. Ili se jednostavno ne smije postaviti.
Udri ćelavca!
Ne znam ništa o tom mladom čovjeku, a na slici mi izgleda kao zgodan, pristao, mlad muškarac. Pretpostavljam da, kao i svaki čovjek, ima bar neko obilježje, koje ga svrstava u neku marginalnu grupu. Možda je malo viši od prosjeka svoje generacije ili piše lijevom rukom ili ima genetsku predispoziciju da rano izgubi kosu pa da već u svojim dvadesetima bude proćelav. Volio bih razgovarati s njim i pitati ga kako bi se osjećao da ga zbog toga grupa mladića s gustom kosom pretuče na ulici, vičući: udri ćelavca!
Homoseksualizam je spolna orijentacija i pravo na nju obično se brani kao pravo odabira. Znači, većina je ljudi heteroseksualna, ali određeni postotak populacije usmjeren je k vlastitom spolu i tu svoju sklonost otkrivaju u vrijeme spolnog sazrijevanja, a možda i prije tog vremena. Ne vjerujem da je to njihov svjestan izbor i da do njega dolazi iz neke odluke, iz namjere da se bude ove ili one orijentacije, da se bude homoseksualan ili heteroseksualan. Barem ja nikada nisam donosio neku posebnu odluku o tome da budem usmjeren k suprotnom spolu. To je došlo samo po sebi, posve prirodno i potpuno mi je nezamislivo da bi se moglo promijeniti. Kao što sam posve prirodno počeo pisati desnom, a ne lijevom rukom jer to nije stvar volje, nego nekog centra u mozgu koji, potpuno neovisno od naše volje, određuje jesmo li rođeni kao ljevoruke ili desnoruke osobe.
Uvjeren sam da je tome tako i kod seksualne orijentacije. Nju određuje priroda po nekim, samo njoj znanim zakonima i pri tome je ne zanima neka naša subjektivna volja ili htijenje.
I tu sada dolazimo do pitanja koje bih volio postaviti mladiću iz Elektroničke škole Končar: da mi objasni smisao toga da se tuče priroda zarobljena u nekom pojedinačnom organizmu. Misli li on zaista da se prirodu može batinama natjerati na drukčije djelovanje. Zar stvarno vjeruje da će pretučenom ćelavcu početi rasti kosa i da nakon što ga se dobro namlati, više neće biti ćelav?
Ako takav razgovor s njim ne bi urodio nekim plodom, pročitao bih mu čl.89. st.36. Kaznenog zakona koji glasi:
Odlazi ili Ivo?
Sve četvero kandidata za predsjednika SDP-a je u onoj predizbornoj stranačkoj kampanji i u razgovorima koje su vodili sa članovima stranke u pet velikih gradova, ali i u svim svojim javnim nastupima, reklo kako će dati ostavku na mjesto predsjednika stranke ne uspiju li SDP dovesti do izborne pobjede. Neki dan čitam u jednim novinama intervju sa Zoranom Milanovićem pod s velikim naslovom:
Ne pobijedim li, odlazim.
Stav je principijelan. Tko obeća da će nešto učiniti na dužnosti ili poslu kojega se prihvatio, a to ne učini, treba otići i šansu prepustiti drugome tko će u tome eventualno biti uspješniji. Sve ankete koje se u zadnje vrijeme provode, pokazuju međutim da će SDP biti izborni pobjednik i da će osvojiti daleko više saborskih mandata od svog glavnog konkurenta, HDZ-a, a eto, ipak, nitko od novinara i nitko u javnosti uopće, predsjedniku HDZ-a dr. Ivi Sanaderu ne postavlja logično pitanje, kakvo gotovo svakodnevno postavljaju Milanoviću:
odlazite li s mjesta predsjednika stranke ako HDZ osvoji manje mandata nego na prethodnim izborima?
Pitanje koje su članovi SDP-a postavljali svojim predsjedničkim kandidatima kao logično i očekivano, u HDZ-u se nitko ne usudi postaviti svojem predsjedniku. Ne da ga se ne usude postaviti, oni se ne usude tako nešto i pomisliti u strahu da bi za njihove najskrivenije misli nekim čudom mogao saznati On, predsjednik i vrhunaravni nepogrešivi vođa, dr. Ivo Sanader. Čudno je zapravo to idolopoklonstvo kojemu HDZ stremi od svoga osnutka. Prvo su obožavali Tuđmana koji je zapravo bio neka vrsta nadustavnog autoriteta koji se petljao u sve i svašta, od pitanja rata i mira, do imena nogometnih klubova i sastava reprezentacije.
Nakon Tuđmanove smrti, imali su divnu priliku izabrati novoga predsjednika koji će se, ne samo prema vlastitoj stranci, nego i prema javnim poslovima uopće, odnositi normalno, shvaćajući svoju dužnost kao priliku za suradnju sa svojim istomišljenicima. Suprotno od toga, Sanader je odmah počeo graditi kult ličnosti po uzoru na svoga prethodnika i u tome uspio u tolikoj mjeri da se danas nitko iz njegova okruženja ne usuđuje pitati ga što će biti s njegovom političkom sudbinom ne dovede li svoju stranku do pobjede.
Uopće, ne mogu se odreći dojmu da je HDZ stranka kojoj je pojam političke odgovornosti potpuno stran. Ne samo da im ministri ne odgovaraju za brojne afere u svojim resorima, nego su uvijek krivi neki njima podređeni činovnici, nego se pitanje odgovornosti uopće ne postavlja ni u samoj stranci. Ili se jednostavno ne smije postaviti.
Udri ćelavca!
U subotu je održan Zagreb Gay Pride obilježen nasiljem. Policija je spriječila napad Molotovljevim koktelima na sudionike povorke, a da je do njega došlo, moglo je biti mrtvih i ranjenih. No, policija nije uspjela spriječiti napade na sudionike nakon samog događaja do kojih je došlo u pokrajnjim ulicama. Tukli su ih vičući: udri pedera, a jedan od napadača, učenik Elektrotehničke škole Končar u današnjim novinama izjavljuje:
Ne sramim se što sam tukao pedere.
Ne znam ništa o tom mladom čovjeku, a na slici mi izgleda kao zgodan, pristao, mlad muškarac. Pretpostavljam da, kao i svaki čovjek, ima bar neko obilježje, koje ga svrstava u neku marginalnu grupu. Možda je malo viši od prosjeka svoje generacije ili piše lijevom rukom ili ima genetsku predispoziciju da rano izgubi kosu pa da već u svojim dvadesetima bude proćelav. Volio bih razgovarati s njim i pitati ga kako bi se osjećao da ga zbog toga grupa mladića s gustom kosom pretuče na ulici, vičući: udri ćelavca!
Homoseksualizam je spolna orijentacija i pravo na nju obično se brani kao pravo odabira. Znači, većina je ljudi heteroseksualna, ali određeni postotak populacije usmjeren je k vlastitom spolu i tu svoju sklonost otkrivaju u vrijeme spolnog sazrijevanja, a možda i prije tog vremena. Ne vjerujem da je to njihov svjestan izbor i da do njega dolazi iz neke odluke, iz namjere da se bude ove ili one orijentacije, da se bude homoseksualan ili heteroseksualan. Barem ja nikada nisam donosio neku posebnu odluku o tome da budem usmjeren k suprotnom spolu. To je došlo samo po sebi, posve prirodno i potpuno mi je nezamislivo da bi se moglo promijeniti. Kao što sam posve prirodno počeo pisati desnom, a ne lijevom rukom jer to nije stvar volje, nego nekog centra u mozgu koji, potpuno neovisno od naše volje, određuje jesmo li rođeni kao ljevoruke ili desnoruke osobe.
Uvjeren sam da je tome tako i kod seksualne orijentacije. Nju određuje priroda po nekim, samo njoj znanim zakonima i pri tome je ne zanima neka naša subjektivna volja ili htijenje.
I tu sada dolazimo do pitanja koje bih volio postaviti mladiću iz Elektroničke škole Končar: da mi objasni smisao toga da se tuče priroda zarobljena u nekom pojedinačnom organizmu. Misli li on zaista da se prirodu može batinama natjerati na drukčije djelovanje. Zar stvarno vjeruje da će pretučenom ćelavcu početi rasti kosa i da nakon što ga se dobro namlati, više neće biti ćelav?
Ako takav razgovor s njim ne bi urodio nekim plodom, pročitao bih mu čl.89. st.36. Kaznenog zakona koji glasi:
Zločin iz mržnje jest svako kazneno djelo iz ovog Zakona, počinjeno iz mržnje prema osobi zbog njezine rase, boje kože, spola, spolne orijentacije, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovine, rođenja, naobrazbe, društvenog položaja, dobi, zdravstvenog statusa ili drugih osobina.
A onda bih pažljivo slušao njegov komentar te važeće zakonske odredbe. 
| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv