Sve četvero kandidata za predsjednika SDP-a je u onoj predizbornoj stranačkoj kampanji i u razgovorima koje su vodili sa članovima stranke u pet velikih gradova, ali i u svim svojim javnim nastupima, reklo kako će dati ostavku na mjesto predsjednika stranke ne uspiju li SDP dovesti do izborne pobjede. Neki dan čitam u jednim novinama intervju sa Zoranom Milanovićem pod s velikim naslovom:
Ne pobijedim li, odlazim.
Stav je principijelan. Tko obeća da će nešto učiniti na dužnosti ili poslu kojega se prihvatio, a to ne učini, treba otići i šansu prepustiti drugome tko će u tome eventualno biti uspješniji.
Sve ankete koje se u zadnje vrijeme provode, pokazuju međutim da će SDP biti izborni pobjednik i da će osvojiti daleko više saborskih mandata od svog glavnog konkurenta, HDZ-a, a eto, ipak, nitko od novinara i nitko u javnosti uopće, predsjedniku HDZ-a dr. Ivi Sanaderu ne postavlja logično pitanje, kakvo gotovo svakodnevno postavljaju Milanoviću:
odlazite li s mjesta predsjednika stranke ako HDZ osvoji manje mandata nego na prethodnim izborima?
Pitanje koje su članovi SDP-a postavljali svojim predsjedničkim kandidatima kao logično i očekivano, u HDZ-u se nitko ne usudi postaviti svojem predsjedniku. Ne da ga se ne usude postaviti, oni se ne usude tako nešto i pomisliti u strahu da bi za njihove najskrivenije misli nekim čudom mogao saznati On, predsjednik i vrhunaravni nepogrešivi vođa, dr. Ivo Sanader.
Čudno je zapravo to idolopoklonstvo kojemu HDZ stremi od svoga osnutka. Prvo su obožavali Tuđmana koji je zapravo bio neka vrsta nadustavnog autoriteta koji se petljao u sve i svašta, od pitanja rata i mira, do imena nogometnih klubova i sastava reprezentacije.
Nakon Tuđmanove smrti, imali su divnu priliku izabrati novoga predsjednika koji će se, ne samo prema vlastitoj stranci, nego i prema javnim poslovima uopće, odnositi normalno, shvaćajući svoju dužnost kao priliku za suradnju sa svojim istomišljenicima. Suprotno od toga, Sanader je odmah počeo graditi kult ličnosti po uzoru na svoga prethodnika i u tome uspio u tolikoj mjeri da se danas nitko iz njegova okruženja ne usuđuje pitati ga što će biti s njegovom političkom sudbinom ne dovede li svoju stranku do pobjede.
Uopće, ne mogu se odreći dojmu da je HDZ stranka kojoj je pojam političke odgovornosti potpuno stran. Ne samo da im ministri ne odgovaraju za brojne afere u svojim resorima, nego su uvijek krivi neki njima podređeni činovnici, nego se pitanje odgovornosti uopće ne postavlja ni u samoj stranci. Ili se jednostavno ne smije postaviti.