Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
srijeda, 18.04.2007.

Glavaš

Branimir Glavaš opet je u pritvoru iz kojega se već jednom izvukao štrajkom glađu. Ovoga puta u pritvor je otišao nekom vrstom javne predstave: okružen prijateljima, odjeven u generalsku odoru, nakon političkog govora s balkona svoga stana i još jednog kraćeg pred samim zatvorom. Osnovna poruka njegova obraćanja javnosti je ta da se tu ne radi ni o kakvom normalnom pravosudnom postupku prema nekome koga se ipak tereti za najteža djela, nego o montiranoj optužnici i političkom procesu.
Ne bih rekao da se u današnjoj Hrvatskoj vode politički procesi, dakle, takvi sudski postupci u kojima se na temelju fabriciranih dokaza nekoga šalje u zatvor zbog toga što on politički djeluje ovako ili onako, zapravo, ne znam ni za jedan takav, ali primjećujem da se neki pravosudni procesi ne vode, iako bi ih po svemu sudeći trebalo voditi, jer oni protiv kojih bi se takvi procesi vodili, uživaju zaštitu politike.
I nekako mi se čini da je takvu političku zaštitu uživao upravo Branimir Glavaš.

Napad na Glavaša, napad je na HDZ
grmio je ne tako davno dr. Ivo Sanader, proglašavajući Glavaša perjanicom HDZ-a, a onda, onog trenutka kada se Glavaš odmetnuo od svoga nominalnog šefa i pokazao prkos, zaštita je s njega skinuta i on je normalno izručen djelovanju policije i pravosuđa.
I da, nije se HDZ odrekao Glavaša zbog toga što su u toj stranci počeli sumnjati da je on upleten u ratne zločine i da im, tako upleten, smeta i kvari političku sliku što ju nastoje stvoriti o sebi samima, nego su se Glavaša odrekli samo i isključivo zbog toga što je odbio biti stranački poslušan i što je pokazao svojeglavost kakvu ipak nisu mogli otrpjeti.
Glavaš danas govori ono što je HDZ govorio jučer: ne može se naše generale teretiti ni za što, a kamo li za ratni zločin, jer to ruši dignitet domovinskog rata i svaki je takav proces zapravo politički progon bez obzira na to sudi li se Norcu, Glavašu ili nekom trećem.
A mi, koji se danas ne slažemo s Glavašem i njegovom tezom o političkom procesu, kao što se ni jučer nismo slagali s HDZ-om kada je za svaki pokrenuti proces protiv bilo kojeg generala tvrdio da je politički motiviran, kažemo: ne postoje dvije različite pravde, jedna za generale, a druga za obične vojnike i ne sudi se nikome zato što je bio general, nego samo i isključivo zato što postoje dokazi da je učinio zločin, a zločin, svaki zločin, generalov, vojnikov ili onaj koji je počinio civil, mora se istražiti i kazniti.

18.04.2007. u 12:06 • 37 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.