Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.
Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.
Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.
Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja.
Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
utorak, 03.04.2007.
zastupnici
neću sada o tome koliko je ovakva podjela utemeljena ni koliko je ozbiljno obrađen fenomen zastupničke aktivnosti u koju, dakako, ne spada samo govor na sjednicama. neću ni o tome je li prikaz zastupničke šutljivosti cjelovit, odnosno ima li još takvih zastupnika koji se malo ili nimalo javljaju za riječ, a u tom novinskom tekstu nisu spomenuti, nego ću pokušati reći nešto o zanimljivom fenomenu negativne percepcije izabranih.
o zastupnicima uopće u javnosti vlada uvjerenje da je to hrpa lijenčina i bezveznjaka koji rade malo ili ne rade ništa, a imaju visoke plaće, imunitet i gomilu drugih privilegija. zastupnici su dakle omraženi dio društva. često sam se pitao zašto je tome tako i nemalo puta sam se osjećao prilično frustriranim zbog takve percepcije javnosti koja se, dakako, tiče i mene kao dijela saborske ekipe. razlog možda leži u činjenici što je razina saborskih rasprava ponekad ispod svakog prihvatljivog nivoa, a i mediji daleko veću pozornost daju ispadima nekih zastupnika, nego argumentiranim analizama predloženih zakona. neukusna dobacivanja jednog lončara, njegovo neprestano vrijeđanje zastupnika sdp-a ili nekadašnje rojsove eskapade redovito su imale, a i danas imaju bolju prođu na medijskome tržištu. njih prenose novine, oni sa svojim primitivnim istupima ulaze u televizijske dnevnike, pa onda valjda nije ni čudo da javnost pomisli: eto, svi su oni takvi. marija lugarić otvorila je blog s naslovom nismo svi isti. sviđa mi se taj naziv jer marija njime, očito je, protestira protiv te simplificirane generalizacije.
drugi razlog za nepovoljno mišljenje o zastupnicima možda leži u nepobitnoj činjenici da se i u medijima, koji snažno formiraju javno mnijenje, redovito generira takav negativan stav. eto, i u ovom članku koji je samo povod, a ne i razlog ovome postu. znači, kako god radio, ne valja. šutiš li, ne valja jer šutiš, a plaćen si da govoriš, a govoriš li, onda si netko tko se javlja baš za svaku raspravu i o svemu imaš nešto za reći, pa si, dakle, krajnje antipatična, lajava kreatura koja pristojnom, dobro odgojenom svijetu ide na živce.
kad zastupnici promjenom zakona smanje svoje plaće za 40 posto, što smo i učinili kao parlamentarna većina 2000.-te godine, u javnosti se o tome govori kao da su te plaće povećane, kad zastupnik počne voditi blog, javljaju se komentatori koji mu kažu da se politika ne bi trebala gurati u blogosferu i da on samom svojom pojavom zagađuje cyber prostor.
parlamentarci su izabrani s ciljem da zastupaju interese onih koji su ih birali. dakako da se u tom poslu ne mogu dopasti svima i da će uglavnom, a osobito ako svoj posao rade uspješno, nervirati one čija politička opcija nisu, ali onda bi ih s te pozicije trebalo i ocjenjivati, tj. trebalo bi u analizi odgovoriti na pitanje koliko pojedini zastupnik uspješno zastupa i koliko njegovo biračko tijelo može biti zadovoljno njegovim zastupanjem. takvu analizu još nigdje nisam vidio.
cijenim kvalitetne i vrijedne zastupnike drugih stranaka i jasno je da njihov rad ne vrednujem po tome koliko se njihovi stavovi poklapaju s mojima, nego isključivo po tome koliko su u stanju jasno artikulirati svoju misao, kako se pripremaju za sjednicu, koliko mogu biti uvjerljivi u nastupu i uopće, kako ozbiljno i odgovorno pristupaju svome poslu koji je i častan i odgovoran.
izgleda po svemu da je takav isti odnos tražiti od medija koliko naivno, toliko i uzaludno očekivanje.
zastupnici
jedne su dnevne novine objavile opširan članak o zastupnicima koji šute za 13 tisuća kuna. zastupnici su tu podijeljeni u tri skupine: oni koji stalno govore i za koje se kaže:
u saboru sjedi nekoliko zastupnika koji se javljaju baš za svaku raspravu i o svemu imaju što reći.
u tu je malobrojnu skupinu novinarka uključila i moju malenkost. drugu skupinu zastupnika naziva specijaliziranim zastupnicima koji su koncentrirani na specifična društvena područja i govore samo kada se raspravlja o toj određenoj temi. u treću skupinu, zbog kojih je članak valjda i napisan, svrstani su zastupnici koji jednostavno ne govore. neću sada o tome koliko je ovakva podjela utemeljena ni koliko je ozbiljno obrađen fenomen zastupničke aktivnosti u koju, dakako, ne spada samo govor na sjednicama. neću ni o tome je li prikaz zastupničke šutljivosti cjelovit, odnosno ima li još takvih zastupnika koji se malo ili nimalo javljaju za riječ, a u tom novinskom tekstu nisu spomenuti, nego ću pokušati reći nešto o zanimljivom fenomenu negativne percepcije izabranih.
o zastupnicima uopće u javnosti vlada uvjerenje da je to hrpa lijenčina i bezveznjaka koji rade malo ili ne rade ništa, a imaju visoke plaće, imunitet i gomilu drugih privilegija. zastupnici su dakle omraženi dio društva. često sam se pitao zašto je tome tako i nemalo puta sam se osjećao prilično frustriranim zbog takve percepcije javnosti koja se, dakako, tiče i mene kao dijela saborske ekipe. razlog možda leži u činjenici što je razina saborskih rasprava ponekad ispod svakog prihvatljivog nivoa, a i mediji daleko veću pozornost daju ispadima nekih zastupnika, nego argumentiranim analizama predloženih zakona. neukusna dobacivanja jednog lončara, njegovo neprestano vrijeđanje zastupnika sdp-a ili nekadašnje rojsove eskapade redovito su imale, a i danas imaju bolju prođu na medijskome tržištu. njih prenose novine, oni sa svojim primitivnim istupima ulaze u televizijske dnevnike, pa onda valjda nije ni čudo da javnost pomisli: eto, svi su oni takvi. marija lugarić otvorila je blog s naslovom nismo svi isti. sviđa mi se taj naziv jer marija njime, očito je, protestira protiv te simplificirane generalizacije.
drugi razlog za nepovoljno mišljenje o zastupnicima možda leži u nepobitnoj činjenici da se i u medijima, koji snažno formiraju javno mnijenje, redovito generira takav negativan stav. eto, i u ovom članku koji je samo povod, a ne i razlog ovome postu. znači, kako god radio, ne valja. šutiš li, ne valja jer šutiš, a plaćen si da govoriš, a govoriš li, onda si netko tko se javlja baš za svaku raspravu i o svemu imaš nešto za reći, pa si, dakle, krajnje antipatična, lajava kreatura koja pristojnom, dobro odgojenom svijetu ide na živce.
kad zastupnici promjenom zakona smanje svoje plaće za 40 posto, što smo i učinili kao parlamentarna većina 2000.-te godine, u javnosti se o tome govori kao da su te plaće povećane, kad zastupnik počne voditi blog, javljaju se komentatori koji mu kažu da se politika ne bi trebala gurati u blogosferu i da on samom svojom pojavom zagađuje cyber prostor.
parlamentarci su izabrani s ciljem da zastupaju interese onih koji su ih birali. dakako da se u tom poslu ne mogu dopasti svima i da će uglavnom, a osobito ako svoj posao rade uspješno, nervirati one čija politička opcija nisu, ali onda bi ih s te pozicije trebalo i ocjenjivati, tj. trebalo bi u analizi odgovoriti na pitanje koliko pojedini zastupnik uspješno zastupa i koliko njegovo biračko tijelo može biti zadovoljno njegovim zastupanjem. takvu analizu još nigdje nisam vidio.
cijenim kvalitetne i vrijedne zastupnike drugih stranaka i jasno je da njihov rad ne vrednujem po tome koliko se njihovi stavovi poklapaju s mojima, nego isključivo po tome koliko su u stanju jasno artikulirati svoju misao, kako se pripremaju za sjednicu, koliko mogu biti uvjerljivi u nastupu i uopće, kako ozbiljno i odgovorno pristupaju svome poslu koji je i častan i odgovoran.
izgleda po svemu da je takav isti odnos tražiti od medija koliko naivno, toliko i uzaludno očekivanje.
| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv