|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Došla sam do ruba. Točnije, našla sam samu sebe kako sjedim ispred laptopa
(prvo!) u donjim gaćama (drugo!), s čepićima za buku u ušima i (treće!) šeširom za plažu na glavi.
Kriza. Tko sam? Što sam? Di ću? Kako ću?
Popila sam čaj.
Kao dobar znak prepoznajem činjenicu da nema potrebe da izlazim iz sebe.
Sve je nekako tu. Ima li to smisla? Ima ili nema, tako je.
Navodno je istina veća ako je brzo ispljuneš.
Ali ja nisam više tako sigurna da se tu ima što previše raditi o istinitosti. Ne. Sada sam već dogurala dotle da se sasvim sigurno radi o izrecivosti.
Izrecivost.
Dobra je kad te hoće. Loša kad ju izmišljaš.
Eto.
Došla sam u Imotski.
Sve je isto - baka je sretna, noć je svježa, čujem glasove iz sela koji me duboko i suštinski uznemiruju, a kao svojevrstan pokušaj spasa slušam omiljenu glazbu i kao pišem.
Silno sam ga uzbuđivala. Posebno pamtim kako je promatrao moje golo tijelo na svojemu kad mi je dodao bocu vode s ormarića da se napijem. Nešto u njegovoj blagosti i nježnosti stvorilo je u meni želju da ga zaštitim i da mu podam svoje tijelo da ga se do kraja zasiti.
Imao je meku plavu kosu i dječačko lice, bio je Nijemac, a ja sam bila dovoljno pijana da to bude razlog. Kasnije sam se sjetila da mi je u nekom trenutku rekao da igra odbojku.
Volleyball? How gay is volleyball? pitala sam.
No, not gay at all.
Polako smo se popeli stepenicama koje su vodile do malenog hotela iznad mog najdražeg restorana. Možda sam potajno bila uvjerena da je to nekakav znak?
Njegovog sam se imena prisjetila tek kad sam se prvim jutarnjim autobusom vratila kući. Za svaki sam ga slučaj zapisala u mobitel.
Andreas. Andreas iz Dresdena.
Sreli smo se. Nekako. Nije važno kako. Hodajući trgom. Melina i ja, a nama nasuprot držeći se za ruke on i njegova djevojka.
Sada pušta bradu da raste neuredno gdje god joj se prohtije, a dovoljno ga dobro znam da je ono što se njemu hoće upravo suprotno. Gdje i u kojoj količini raste njegova brada pomno je planirana stvar.
Upoznaje me sa svojom djevojkom. Pružam ruku, smiješim se. Gleda me na isti način, a i ja njega. Ostali nekako gledaju svatko u svoju stranu.
Sitne čestice njegovog lica u meni, bez pitanja i znalački, pobuđuju zaboravljene prostore. Odvila se malena vječnost. Ne odlazi mi se odatle pa ipak se brzo pozdravljamo.
Volim ga, kažem kasnije Melini, a ona to dobro razumije. I on tebe, kaže.
Nije to sve baš sasvim tako kako se čini. Nije ni približno. Ja sam odlučila o nama… i nije mi žao. Prošlo je neko vrijeme, a prošli su i neki ljudi. Nešto se od svega toga već i zaboravilo, a nešto se izgleda pamti.
Ja iskreno priželjkujem da se sretnemo još koji put.
(Još barem deset puta. Da se sretnemo koji put i na duže vrijeme. Da se koji put i ne rastanemo.)
U Makarskoj je moguće naprosto došetati do svjetionika, rasprostrijeti svoj ručnik, pobacati preostale stvari i izuvenu obuću po njemu te opušteno ispružiti svoje tijelo i tako ležati dok ti se ne učini da ćeš od vrućine izgubiti svijest. Na svu sreću, u ranijim mjesecima ljeta more je bisto i hladno. Kad uronim u njega otvorenih očiju promatrajući različite nijanse plave, a ono mi hladi ugrijano čelo, ja nisam sigurna o čemu bih ono trebala razmišljati. Plutanje na vodi. Uživam plutati na vodi i pritom mrsiti svoju tešku kosu. U takvom spoju toploga i hladnoga, suhoga i mokroga, znoja i zebnje, čovjek u sebi stvori osjećaj da je taj svjetionik ispod kojeg se ljudi skupljaju jedan zaseban svijet. Tu si ti, tvoje mjesto pod suncem, tvoje misli, knjiga, mobitel, boca vode i ono što čitavoj stvari daje stvarnosnu dimeziju - krajnosti. To su one u kojima tu preživljavaš i na trenutke nisi siguran pričinja li ti njihova smjena zadovoljstvo ili bol.
Na kraju, mir i sudjelovanje u samoj sebi koju u tim trenutcima uživam ne smijem uzimati zdravo za gotovo. Iz ove točke može ići na bolje ili gore. Na meni je da se opustim, ali da pritom zadržim svijest o tome da kvaliteta mojih misli, sitna mimika i gesta moje pojave uvelike oblikuju pošiljke koje će život odnijeti dalje, a koje će ostaviti pred mojim vratima.
Malo sunca, malo mora, malo misli, vlastitih i tuđih, malo budnosti i malo sna.
