U Makarskoj je moguće naprosto došetati do svjetionika, rasprostrijeti svoj ručnik, pobacati preostale stvari i izuvenu obuću po njemu te opušteno ispružiti svoje tijelo i tako ležati dok ti se ne učini da ćeš od vrućine izgubiti svijest. Na svu sreću, u ranijim mjesecima ljeta more je bisto i hladno. Kad uronim u njega otvorenih očiju promatrajući različite nijanse plave, a ono mi hladi ugrijano čelo, ja nisam sigurna o čemu bih ono trebala razmišljati. Plutanje na vodi. Uživam plutati na vodi i pritom mrsiti svoju tešku kosu. U takvom spoju toploga i hladnoga, suhoga i mokroga, znoja i zebnje, čovjek u sebi stvori osjećaj da je taj svjetionik ispod kojeg se ljudi skupljaju jedan zaseban svijet. Tu si ti, tvoje mjesto pod suncem, tvoje misli, knjiga, mobitel, boca vode i ono što čitavoj stvari daje stvarnosnu dimeziju - krajnosti. To su one u kojima tu preživljavaš i na trenutke nisi siguran pričinja li ti njihova smjena zadovoljstvo ili bol.
Na kraju, mir i sudjelovanje u samoj sebi koju u tim trenutcima uživam ne smijem uzimati zdravo za gotovo. Iz ove točke može ići na bolje ili gore. Na meni je da se opustim, ali da pritom zadržim svijest o tome da kvaliteta mojih misli, sitna mimika i gesta moje pojave uvelike oblikuju pošiljke koje će život odnijeti dalje, a koje će ostaviti pred mojim vratima.
Malo sunca, malo mora, malo misli, vlastitih i tuđih, malo budnosti i malo sna.
Post je objavljen 08.07.2014. u 13:33 sati.