|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Opet nekako taj balkon. I kava, reprodukcijska lista pjesama s youtubea nekog lika s gitarom i suludim lyricsima. Danas susjedi ispod žustro raspravljaju na svome balkonu. Ne smeta mi jer je vani sunčano, a ja se ne mogu zasititi sunca.
Nekih se stvari, kako se pokazalo, ipak mogu zasititi.
Na primjer, mrzim govoriti stvari koje sam već bezbroj puta rekla. Otkrila sam da u meni postoji mehanizam koji pamti misli oblikovane na isti ili sličan način. Tako kad se jedna od njih ponovi određeni broj puta za svaki sljedeći pokušaj dobijem ospice. O tome govorim kad kažem da mrzim. Moje tijelo mrzi.
Ja sama za sebe držim da mogu mnogo više tolerirati. Kao na primjer tebe.
Ali i ti si sada negdje sasvim drugo. I na tome sam ti zahvalna. A zašto ti se obraćam? Ta ti nisi slušao ni kad sam ti najizravnije moguće govorila. Kad sam ti zaljubljeno šaptala, kad sam govorila normalnim tonom o čipsu ili kartama za kino, kad sam ti željela dati savjet, pomoći ti, pomoći nama, i kad sam te na kraju svega toga istim tim riječima željela smlaviti. Ti si od onih ljudi kojima se naprosto ne treba obraćati. Evo! Već kao da mi nešto izbija... Teško pronalazim balans između sebe i tijela koje, ozbiljno tvrdim, u mom slučaju zna stvari mnogo bolje. Recimo, kad treba otići.
Oni dolje su se izgleda umorili pa sad pričaju tiše, sporije i rjeđe.
I ja sam se jednom umorila. Nisam mislila da mogu, ali umor mi se prišuljao. Samo sam na kratko sklopila oči i već sljedećeg trenutka ničega nije bilo. Dobra je stvar taj umor. Pazi da se ne pogriješi previše. Daje ti priliku da se ispraviš.
Otkrivam samoću. Tako je moja da bih mogla eksplodirati od sreće.
Nazvao me sat vremena prije, rekao da ima karte i da požurim. Nije bilo blijedo crnih štrampli s rupicama koje sam tražila i to mi nikako nije bilo po volji.
Izlazeći iz auta u crno-bijeloj suknji i bezbojnim štramplama, pomislila sam: Transformeri, zbilja?
Pero je ležao izvaljen u crvenom kauču u predvorju. Kad sam došla bacila sam se kraj njega prije no što me ugledao.
Heeeeeeeeej, evo me.
Brzo, počinje!
Kupili smo kokice i kolu. Dali su nam naočale. Sjeli smo dosta blizu pa je ekran bio grandiozan. Pero ima fascinantnu bradu. I lice, svakako. Plav je. Strši, on kao takav, i njegova bradica, također. Svjestan je, kaže, da liči na onog lika iz Scooby-dooa.
Pero i ja jeli smo kokice i gledali.
Oni, kao, mogu biti ili auti ili se transformirati u robote vanzemaljce. Bilo je dobrih i zločestih. Neki zločesti postali su dobri. Sve je više manje eksplodiralo, a radnja se u jednom trenutku preselila u Kinu pa je od tada letjelo i voće i povrće sa štandova.
Pero i ja doticali smo se ramenima. Ja sam očajnički željela ispružiti noge na naslon sjedala ispred sebe, ali sam procijenila da to iz nekog razloga nije prikladno.
Sva je sreća bila u tome što sam na vrijeme shvatila da je bolje da jednostavno ustanem i odem do WCa umjesto da čekam kraj filma. Na povratku mi je Pero objasnio da je sad onaj s naočalama ipak odlučio pomoći jer ga, naime, izjeda grižnja savjesti.
Kad je završilo, ošamućeni smo izašli van, a Pero je pomislio kako bi dobra ideja bila spustiti se na skateu niz pomične stepenice. Ja nisam imala ništa protiv jer nisam planirala gledati. Na kraju to ipak nije učinio.
Zrak je bio svjež, a parkiralište skoro prazno.
Odvezla sam ga dio puta prije skretanja prema svom dijelu grada. Bilo mi je žao tamo ga ostaviti, ali je on tvrdio da je sve uredu jer da baš voli kišicu, noć i tramvaje. Ja ih isto volim pa nije bilo razloga ne vjerovati mu. Zahvalio je i zalupio vratima za sobom.
Pero. Pero i ja poznajemo se tek nekoliko tjedana, a već mi je sasvim prirastao srcu. Razmišljala sam o njemu sve do jednog semafora koji se pokvario. Čitavo je vrijeme pokazivao crveno svjetlo. Ljudi su naprosto prolazili kad bi shvatili o čemu se radi. Pa iako sam znala da u tome nema ništa loše, meni je trebalo neko vrijeme da se odvažim.
_____________________________________________
