Opet nekako taj balkon. I kava, reprodukcijska lista pjesama s youtubea nekog lika s gitarom i suludim lyricsima. Danas susjedi ispod žustro raspravljaju na svome balkonu. Ne smeta mi jer je vani sunčano, a ja se ne mogu zasititi sunca.
Nekih se stvari, kako se pokazalo, ipak mogu zasititi.
Na primjer, mrzim govoriti stvari koje sam već bezbroj puta rekla. Otkrila sam da u meni postoji mehanizam koji pamti misli oblikovane na isti ili sličan način. Tako kad se jedna od njih ponovi određeni broj puta za svaki sljedeći pokušaj dobijem ospice. O tome govorim kad kažem da mrzim. Moje tijelo mrzi.
Ja sama za sebe držim da mogu mnogo više tolerirati. Kao na primjer tebe.
Ali i ti si sada negdje sasvim drugo. I na tome sam ti zahvalna. A zašto ti se obraćam? Ta ti nisi slušao ni kad sam ti najizravnije moguće govorila. Kad sam ti zaljubljeno šaptala, kad sam govorila normalnim tonom o čipsu ili kartama za kino, kad sam ti željela dati savjet, pomoći ti, pomoći nama, i kad sam te na kraju svega toga istim tim riječima željela smlaviti. Ti si od onih ljudi kojima se naprosto ne treba obraćati. Evo! Već kao da mi nešto izbija... Teško pronalazim balans između sebe i tijela koje, ozbiljno tvrdim, u mom slučaju zna stvari mnogo bolje. Recimo, kad treba otići.
Oni dolje su se izgleda umorili pa sad pričaju tiše, sporije i rjeđe.
I ja sam se jednom umorila. Nisam mislila da mogu, ali umor mi se prišuljao. Samo sam na kratko sklopila oči i već sljedećeg trenutka ničega nije bilo. Dobra je stvar taj umor. Pazi da se ne pogriješi previše. Daje ti priliku da se ispraviš.
Otkrivam samoću. Tako je moja da bih mogla eksplodirati od sreće.
Post je objavljen 29.06.2014. u 17:29 sati.