Silno sam ga uzbuđivala. Posebno pamtim kako je promatrao moje golo tijelo na svojemu kad mi je dodao bocu vode s ormarića da se napijem. Nešto u njegovoj blagosti i nježnosti stvorilo je u meni želju da ga zaštitim i da mu podam svoje tijelo da ga se do kraja zasiti.
Imao je meku plavu kosu i dječačko lice, bio je Nijemac, a ja sam bila dovoljno pijana da to bude razlog. Kasnije sam se sjetila da mi je u nekom trenutku rekao da igra odbojku.
Volleyball? How gay is volleyball? pitala sam.
No, not gay at all.
Polako smo se popeli stepenicama koje su vodile do malenog hotela iznad mog najdražeg restorana. Možda sam potajno bila uvjerena da je to nekakav znak?
Njegovog sam se imena prisjetila tek kad sam se prvim jutarnjim autobusom vratila kući. Za svaki sam ga slučaj zapisala u mobitel.
Andreas. Andreas iz Dresdena.
Post je objavljen 20.07.2014. u 19:23 sati.