Sreli smo se. Nekako. Nije važno kako. Hodajući trgom. Melina i ja, a nama nasuprot držeći se za ruke on i njegova djevojka.
Sada pušta bradu da raste neuredno gdje god joj se prohtije, a dovoljno ga dobro znam da je ono što se njemu hoće upravo suprotno. Gdje i u kojoj količini raste njegova brada pomno je planirana stvar.
Upoznaje me sa svojom djevojkom. Pružam ruku, smiješim se. Gleda me na isti način, a i ja njega. Ostali nekako gledaju svatko u svoju stranu.
Sitne čestice njegovog lica u meni, bez pitanja i znalački, pobuđuju zaboravljene prostore. Odvila se malena vječnost. Ne odlazi mi se odatle pa ipak se brzo pozdravljamo.
Volim ga, kažem kasnije Melini, a ona to dobro razumije. I on tebe, kaže.
Nije to sve baš sasvim tako kako se čini. Nije ni približno. Ja sam odlučila o nama… i nije mi žao. Prošlo je neko vrijeme, a prošli su i neki ljudi. Nešto se od svega toga već i zaboravilo, a nešto se izgleda pamti.
Ja iskreno priželjkujem da se sretnemo još koji put.
(Još barem deset puta. Da se sretnemo koji put i na duže vrijeme. Da se koji put i ne rastanemo.)
Post je objavljen 13.07.2014. u 23:52 sati.