MALI SUNCOKRET
18.08.2015., utorak
ARSEN DEDIĆ (1938.-2015.)Umro je Arsen, čovjek kojeg volim preko 50 godina. Ljubav prema njegovoj muzici usvojila sam kao dijete od starije sestre. Prvi put sam ga vidjela na koncertu davne 1973. u amfiteatru Filološkog fakulteta u Beogradu. Tad sam ga dodirnula primajući ovu sliku, i o tom razmišljala kao svojoj sreći i životnoj prednosti u svim narednim susretima.   A bilo ih je… U ovom zadnjem, travnja ove godine na koncertu Rade Šerbedžije u dvorani Vatroslava Lisinskog, pjevao je isto kao one davne '73.; svirao, čitao poeziju, i zasmijavao nas svojim suptilnim humorom kao i svih prethodnih puta. Iako mi se iz izbora poezije na momente činilo da se lagano oprašta s nama, bio je to za mene onaj isti mladić iz Šibenika čija je slika stajala na počasnom mjestu u kući mog djetinjstva, i koji je i tad drugačije od svih pjevao i pričao o ljubavi i nama. Ponosna sam što sam najveći dio svog života potrošila u vremenu Arsenove "poezije i mira“. Toliko ga ima i trajno ostaje u meni, da ću i ovaj fizički rastanak, bar večeras tako mislim, lakše odbolovati; a "plakat ću sutra". Zbogom prijatelju, i hvala Ti za sve. Spavaj mirno. * * (zapis) Visoko su neki od ulaza u zagrebačku Arenu. Mladi preskaču i po dvije stepenice, a mi stari i stariji većinom zastajkujemo, hvatamo zrak i glumimo lakoću. No, zahtjeva to i zaslužuje Razlog, događaj radosti koji smo odabrali i na kojem moramo biti. Savladala sam uspon, sjedim na betonu i pušim. Rijeka ljudi pristiže. Prepoznajem našu književnicu na sredini puta. Penje se polako; brinem za nju. Na ulici se gužvaju pješaci sa kartama za koncert, auta u sporoj vožnji i pristigli taksiji. Iz jednog izlazi Gabi, pa taksista koji otvara vrata Arsenu. Gabi uzima Arsena pod ruku. Koračaju polako, a onda teškim koracima prelaze jednu po jednu stepenicu. Mogu oni to, znam, ali strahujem. Ujedno, sebično se radujem prilici da ih tako dugo imam u blizini. Radujem se i što sam s njima u publici; suučesnici smo okupljeni oko istog. Razlog je Leonard Cohen. Srpanj je 2010. godine. * Razmišljam ovih dana koliko je još ostalo zajedničkih razloga, i istosti. * * 24. 08. 2015. Komemoracija u Zagrebu * Arsen Njegovu muziku slušaš kad si ogorčen i kad si zaljubljen, kad si tužan i ostavljen, I kad si imigrant, Kad žališ za mladošću, kad se razvodiš, ali i kad se zlurado smiješ sopstvenoj patnji i okrutnoj ljudskoj prirodi. Arsen je bio živi dokaz da je vrijedila ona zemlja, u kojoj smo rođeni, a koju smo ubili, na tako svirep način. Njegova muzika ti služi da na rođendanskim proslavama Impresioniraš svoje kanadske goste, Da ne izgubiš dostojanstvo, i nastaviš čitati poeziju. Arsenovom smrću, izgubili smo sve ono na što smo bili ponosni, mi patetični imigranti. Zoran Radulović 05. 09. 2015. Izvor: Ajfelov most Miljenka Jergovića |
Hvala Đorđe! 
