"Stanje nacije" - Filip Šovagović

četvrtak, 28.08.2008.

praizvedba - Paško kulturno ljeto
04.08.2008. 21,00 h
atrijkneževadvora
Pag, otok Pag




Photobucket


plakat by Veronika Radman






movie by Izabela Šimunović



…ponekad sanjam onu neku… onu prozivku iz kasarne, ima tih scena po filmovima, ali u ovim morama, taj neki kaplar proziva dakle prisutnu vojsku, ali nikog tu drugog nema, stalno me tu ustvari proziva, non stop i svaki se put zovem drugačije - Filipović – tu sam, Vraz – tu sam, Kukananović – tu sam, Fras – tusam, OMAZIĆ, Krešimir Hrovat – narodna sloga – tusam,….MD tusam… - PIZOTETEJAC - tu sam, MALI PAVLE – tu sam, Munivrana Leo – tu sam, Žuti – tusam, Latinović – tusam, Ćirilović - tusam, Mali Slovenac – tusam…Simo Mraović - tusam, Pajo Patak – tusam, Bukowsky…. – ustvari Berger,…. ne Bukowsky –… tusam. Tu sam... I tako dalje i tako dalje….. Imam u toj mori sva moguća živa dakle prezimena, sva, sva živa moguća, ali ono jedno, jedino, kojim bi barem nakratko rješio taj problem identiteta ili u snu i na javi ili barem negdjebilogdjeilibilokada – nemam...


Photobucket

photo by Issabell

parapraizvedba zagreb amadeo
19.08.2008. 21,10h
Muo, Mašala, Trg TITA



Photobucket

photo by issabell

San POŠTANSKI SANDUČIĆ

…tusam noć sanjao – upadam u haustor i sad u tom haustoru,… red onih poštanskih sandučića i moj na kraju, tu se uopće bojim pogledat šta piše na tom sandučiću, hoću reć, znam da je moj, ali nekad mi se učini da na njemu piše nevolimte…..i sad, taj moj sandučić, u tom jednom snu – on…odjednom…on naočigled bubri, neprestano se nadimlje, nevjerojatnom brzinom dimenzije mu se povećavaju iz sekunde u sekundu, unutra su pisma, obavijesti, razglednice, opomene…ima tu i propagandnih listića, volim reklame iz poštanskih sandučića – ne generiraju probleme…ali, njih u snovima nikad nema, opazio sam to… u jednom trenutku sna taj se poštanski sandučić razleti na sve strane, tu se otvori neka čudna energija...one opomene.. one lete svuda uokolo, odnekud nadire kontraavijacija, flota poštanskih štambilja, oni presreću te opomene, štambiljaju po njima i neke padaju… ali neke se probijaju…zabijaju mi se u tjelo…nešto poput šurikena, presijecaju mi žile… razlijevaju mi krvotok po podu i stropu…. i po zidovima…. sve do vrha svih tih zidova i stropova…



Photobucket

photo by Veronix


producent I rekviziter

Kak ćemo sad to snimit?
• Je, pa kak i sve do sada.
• Dobro, jesi pročitao scenarij?
• Jesam.
• I kaj piše?
• Piše “Mrtav Avnoj leži u travi.”
• I di je mrtav Avnoj?
• Evo ga.


…Avnoj više nije bio mrtav. Bio je u završnoj fazi uskrsnuća. Više ga naime uopće nije bilo. Falile su mu obje ruke i jedna noga I dobar komad glave… Radilo se o nekoj vrsti kukuruznih pahuljica prelivenih kipućim mlijekom, izbušena I osam puta prežvakana lutka iz izloga koja to jednostavno nije…dosta produkcijskih problema...

producer
Šta je ovo?
omazić
Pa…. kak piše…. gospon producent - neki klošar bez familije.
producer
…Gdje mu je familija?
omazić
Ne znam, nitko se nije bio javio, braća su u razvodu I dezintegraciji…. i …onda su ga otpremili na medicinski fakultet…
producer
Kaj su mu tamo radili?
omazić
Je, a kaj su mu radili? Kaj ja znam kaj su mu radili? Proučavali su ga.
producer
Zakaj su mu odstranili nogu?
?
?
omazić
Čujte vi, producent, ja sam rekviziter. Kaj ja znam kaj su njemu radili. Izoperirali su ga.
producer
Zakaj su operirali mrtvaca?
omazić
....zato kaj su to doktori! Vježbaju se. Pa ostavili su mu jednu nogu..
producer
Gle Omazić…Trebamo ubojstvo metkom. Ovo da, al u Raljama… Frajer mrtav jedan dan, tu je malo poplavio od ležanja, dakle ne neki plavooki Finac, nego malokalibarskim metkom uslijed gangsterskog okršaja crna, izbušena tipično balkanska tikva s malom rupicom na malom mozgu. To trebamo, drugo ne.
omazić
Oćete mene ofarbati?


Photobucket

photo by Veronix

Photobucket

photo by Veronix


Skupili smo se potom u zbor, unijeli paket u kuću, svi smo
se skupili oko njega i kada mu je Kukakanović prerezao selotejp,
bomba u kutiji eksplodirala je iz sve snage i sve nas raznijela.
Neokrznut je ostao samo onaj mali Pavle koji je skočio u bunar. On je
ionako već odavno bio mrtav. A onda se odnekud stvorila jedna ona
tampon ovca.

TAMPON OVCE I BIVŠI PAS

...pojavi se ona niodkuda, onjuši uokolo, a zatim potrči prema zapadu.
Ubrzo, pojavile su se i ostale tampon ovce. Bilo ih je dvije, tri, četiri.
Možda još manje. Ustvari, ne znam koliko ih je bilo. Psa nije bilo.
Bio je već odavno naletio na paštetu. Ustvari, u početku, vrlo je
uspješno izbjegavao niz tih medjusobno povezanih pašteta, ali onda se
zbrkao kod posljednje i kraj je bio kratak. U toj je epizodi nastradao i
onaj zec s početka kojeg je vojska danima bezuspješno pokušavala
instalirati na ražanj…hoću reći, on bi stradao kadtad…



Photobucket

photo by Veronix


KRALJEVSTVO ZA KRAVU

Kako je nevjerojatno da se iz nekih glupih snova čovjek ne uspije probuditi ni onda kada ta užasno komplicirana priča kompletno završi, tj., kada i posljednji epizodist iz more nastrada, nikako da taj san završi, ima još neku kao odjavnu špicu, to umiranje, ne znam, curenje te krvi, gubljenje daha, to traje ko prizor iz najdosadnije predstave, uopće je nevjerojatno da si još uvijek živ… takodjer prizori s negativcima oni su usporeni, izvrte se više puta, ubrzano, usporeno, ne znam,… znam da ovi snovi u kojima te posjećuju gole ljepotice završe naprasno i prije ekstaze, ali ovi drugi - ne, oni traju čitave noći, imaju te neke glupe dodatke tipa potez dana ili glasanje za najgori prizor, tu se takodjer izvrti skraćeni podsjetnik na te najgore sekvence, jo je dodatak – neumontrirane sekvence, ako je neka neman, ona je ocrtana temeljito sa svim atributima, vrlinama i manama te nemani… Mislim, teško je odgonetnuti naspava li se čovjek u tim situacijama ili ne…


Photobucket

photo by Veronix

04.08.2008 Pag Art Festival
17.08.2008 Triatar Novalja
19.08.2008 Zagreb Scena Amadeo
20.08.2008 Zagreb Scena Amadeo
23.08.2008 Krk Pontes
24.08.2008 Bale Thron Theatar
26.08.2008 Zagreb Scena Amadeo
27.08.2008 Zagreb Scena Amadeo
28.08.2008 Slavonski Brod Tvrdjava TZ
04.09.2008 Našice Dom Kulture

Photobucket

photo by Veronix



- 00:07 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 27.08.2008.

VJESNIK

From: zrinka zorčec [mailto:zrizor@gmail.com]
Sent: Wednesday, August 13, 2008 11:09 AM
To: filip.sovagovic@zg.htnet.hr
Subject: pitanja za vjesnik
autor teksta Zrinka Zorčec

Autor teksta i glazbe, redatelj, scenograf, majstor svjetla i kostimograf - sve je ovo Šovagović odradio izvevši nedavno svoju najnoviju monodramu - Stanjenacije - svjecka premera - na otoku Pagu na Pag Art Festivalu. Sovagoviću to nije prvi izlet u režijske vode, dapače, autor je brojnih kratkih filmova i jednog cjelovečernjeg, a njegove su drame izvodjene u raznim djelovima svijeta.

Evo, šaljem pitanja
1. Stanje nacije - kako ste se odlučili baš na taj naziv i u kakvom mislite da je stanju nacija?
Bio sam u Balama s frendom Tomom i jednu smo večer probali shvatiti što se to dogadja s nama a i sa svima ostalima, što ćemo to mi učiniti s nama, oni s nama, mi snjima i mi sa svima ostalima, tako da je netko od nas smislio baš taj naslov, on sugerira aktualnost teme, što znači da ovo nije povijesna drama, nego neka vrsta hiperrealistično-dokumentarne skice milenija, što opet ne znači da s aspekta 2100.g. sve ovo neće bit povijest. Biće stoposto, koliko god se činilo da je sve to u toj drami trivijalno i nebitno. Tu pod naciju ne podrazumijevam Hrvate. U jednom propalom scenariju iz 2003. zaključio sam da će samo moja generacija preživjeti, minimalno tri iz srca domovine, a da se nije makla iz vlastitog sela... Integracija jednako dezintegracija, nije li? Tu se postavlja pitanje hrabrosti... Neko bu jednom opet reko - NE! I tako sve u krug....
2. Monodrama broji čak 103 prizora, u njoj se pojavljuje i toliko likova . Koliko su šanse da ikada bude izvedena u cjelosti - da li je to uopće fizički izvedivo?
Nema stotri lika, ima ih manje, a prizora ima i više. Uglavnom, strategija razvoja ove teme ide u četiri smjera. Prvo. "Premera" je jedna i jedina i nemože ih bit osamdeset, tipa zagrebačka, bolonjska ili ne znamkoja premjera te svečana i sponzorska pretpremjera te generalna proba s paradomjenkom(a što zbog ekonomskih razloga prakticiraju neke koprodukcijske trupe), pogotovo ako se radi o praizvedbi, hoću reć praizvedba je praizvedba, ostalo su izvedbe. Vjerujem da bu monodrama imala svoj život i smrt neovisno o ostalim planovima... Negdje iza Nove Godine trebala bi u Dramskom Kazalištu Branko Gavella u Zagrebu izaći svjecka premera Stanje Nacije, ali u formi drame, s, vjerujem, ipak najačim ansamblom u Zagrebu i Jankom Rakošem i u režiji samog autora. Inače, živ je pisac, kako to ravnatelji vole reć nepotreban problem uprave kazališta, pa evo koristim tu kontroverznu priliku da još više problematiziram svoj status i tu dramu postavim u integralnom obliku. Nakon epizode moje smrti ionako će pol likova iz drame pobacati vun, ufurat će neki politički govor i spaljivanje Gavelle na sceni Kerempuha, nebili susjedu crkla krava... Borba živog dramatičara podrazumjeva frontu s već rečenim ravnateljima, ali još tu ima tucet kritičara i gdjekoji dramaturg, kojeg ovom prilikom pozdravljam. S njima se ratuje i u statusu smrti, to je jako zanimljivo. Nakon drame, slijedi scenarij za film Stanje Nacije - seoska antipremera, i u četvrtoj fazi roman, ako me pitate zašto to radim - ne znam.
3. Arterije Fras Vraz Filipović ime je koje prizivlje u misli sve one čangrizave, a opet letargične intelektualce hrvatskog realizma, a još više podsjeća na krležijanske likove. Kako biste opisali svog junaka ili ipak antijunaka?
Ima par opisa ovaca u drami, idu neke ovce nekuda i i jedna od njih misli za sebe da je čangrizava i letargična, depresivna i nemirna, ona traži pomoć psihijatra, ali ju objektivno ne pronadje, zaglavi bezglavo u nekom minskom polju... ona je kao neki glavni epizodni lik... Meni godi usporedba s Krležom, dapače, ali mislim da tu ima i previše nekih objektivnih razlika... prvo, Debelog su zvali Fritz, ja sam Fitz, osim toga Krleža nije bil glumac, bil je direktor. Osim toga, taj nije spavao sve skupa tri sata dnevno, mene možete nać u istom položaju u kojem sam zaspao kako sanjam neki bezvezni san dvanaest sati poslije... Krleža je Krleža, uglavnom njegovi su ciljevi svima nama ostalima dosta daleki....Taj Fraz Vraz je dramaturg...
4. I u ovom se komadu referirate na temu Domovinskog rata što je bio slučaj i s nekim Vašim prijašnjim tekstovima. Otkud toliki interes upravo za tu temu¨?
Malo profitiram.
5. Sav posao oko i na monodrami odradili ste Vi sami. Je li posrijedi želja za kontrolom ili niste našli nikog prikladnog da izrežira komad? Koga biste voljeli vidjeti u ulozi redatelja Stanja nacije?
Zakaj mislite da sam neprikladan da se bavim režijom? Možda sam nepodoban, ali neprikladan nisam...Sve je to sposobnost organizacije. Pa režija je valjda ipak umjetnost, a umjetnost podrazumjeva slobodu....Neke su stvari, kada ih analiziraš totalni paradoks.... Nekad se nebi smjelo propustiti troduplu priliku, obično tu potom izgubiš utakmicu, mada su i ti porazi potpuno zanimljivi i prihvatljivi, mislim, kada propadneš ko umjetnik, ostaje ti ogromna šansa da uspiješ ko čovjek....Mislite da sam trebao propustiti tu šansu? Drugo, gdja Dubravka Vrgoč ravnateljica ZEKAEMA misli da tekstu koji sam joj predao može promijeniti naslov, svakako može, ali tu bi prvo morala unajmiti dvatri killera koji bi me likvidirali prije vremena... To je takozvana borba do posljednjeg slova...Svakako bih volio da Stanje Nacije režira Maggelli Paolo, imam još nekoliko friendova, ali ako kaj bude - genijalno, ako ne - opet genijalno...
6. Apsolvent ste glume na Akademiji. Planirate li studij privesti kraju ili...
Planirao sam to duže vrijeme, realno gledano, ova bi monodrama mogla bit moj diplomski ispit iz scenskog govora, medjutim, tijekom godina upoznao sam zanimljivu galeriju likova koji nikada nisu prekoračili prag faksa uopće...Uostalom, kad ste loš djak, pretpostavlja se da je pitanje prestiža koliko dugo se možete zadržati u nekoj školi a da je ne završite....Tu je konkurencija jako zanimljiva.
7. Publika Vas najviše poznaje iz humoristične serije Naša mala klinika. Koliko Vas ta popularnost ometa, odnosno ne biste li radije u svijesti nacije bili zapamćeni kao kazališni glumac?
U svijesti nacije nema ničega. Svijest je individualna. Inače, nemam želje da me uopće zapamte, ljudi pamte bitne stvari. Ne zavaravam se, to hoću reć. Kada bi hrvatsko kazalište imalo pametniji zakon od hrvatske televizije onda bih radio samo u kazalištu. Zanima me zašto mislite da je teve program trivijalan i glup? Ljudi gledaju televiziju jer je ona još uvijek fenomen i jer proizvodi domaći program što kazališne kuće ne rade, to je problem zakona, a ne ravnateljske inspiracije kako sam u početku mislio. Recimo da Ana Lederer mora, ali baš mora - postavit tri domaće drame a ne tri Shakesperea, tu bi se proširio broj tih potencijalnih novih Krleža, a u svijesti nacije možda bi barem malo splasnuo taj vazalski mentalitet. Jel kužite da ni u jednom kazalištu nema zaposlenog nijednog kazališnog pisca, mislim, ima na nekim drugim mjestima, ali na poziciji pisca - nema nijednog. S druge strane, gdje bi vi vidjeli kita ili majmuna da nema televizije, nemojmo biti smješni, svejedno mi je po ćemu me pamte, bitno mi je jednino da me se familija i frendovi tu i tamo nekad sjete i da se nasmiju, a ne da se rasplaču, to mi je bitno.
8. I na koncu - hoćete li se opet latiti režiranja nekog filma, budući da je pulska publika pokopala Vaš uradak Pušča Bistra?
Sprovod nekog filma ovisi o stanju posljednje kopije na kojoj se taj film nalazi. Pušća je Bistra i dalje živ film, preporučam Vam da ga nabavite, ima ga i kod pirata što me posebno veseli. Pulska je publika pokopala i objektivno puno bolje filmove, realno, zabavno je kad ti u Areni padne glava, znaju to svi režiseri, uglavnom, jedino zanimljivije od tog pada jest ponovni dolazak, kao, evo ovog nadobudnog gladijatora opet, ajmo sada pustit još gladnijie lavove.... I pad je let. Imam scenarij, zove se Visoka modna napetost, radit će se dijelom u Italiji, djelom u Hrvackoj, tu sam i producent. Nisam li mogao naći nekog prikladnijeg producenta ha?
Version: 8.0.134 / Virus Database: 270.4.4/1531 - Release Date: 2.7.2008 19:02

objavljeno u vjesniku 23.08. 2008, str 52, A3




Photobucket

photo by Veronix
scena 1
int. / dan
kod Nine i Lovre na Pagu


PARAPREMIJERA


SMS STAZIĆ DARKO
inbox 20.08.2008
Čestitam na premijeri. Hvala na kartama.
(nije kao bio pozvan)

SMS ŠOVAGOVIĆ
sent 20.08. 2008.17,30
Ovo nije bila premijera, jer je premijera samo jedna, osim toga, bil je organiziran paradomjenak tek kod svih doma sa ženama frajerima i djecom, tak da eto ne znam kome je još bila premjera osim tebi. Imaš 26 i 27 još dvije predstave, oćeš da ti ostavimo karte?

SMS STAZIĆ DARKO
INBOKS 17,36
Ne treba hvala.

SMS SOVAGOVIĆ
SENT 17,40
Jel se duriš il nisi u Zagrebu?

SMS STAZIĆ
INBOKS 17,44
I jedno i drugo.


VEČERNJI LIST
____________________________________________________________

Photobucket

____________________________________________________________

Antipremera kao premera. Sporni članak Tanje Pacek objavljen u Večernjem listu.




UOČEN U MEDJUVREMENU




Photobucket

photo by Veronix


____________________________________________________________


NOVI LIST
21.08.2008.


Photobucket

____________________________________________________________


NOVI LIST 22.08.2008
str. 34
piše: NATAŠA GOVEDIĆ

DOBRO ORGANIZIRAN APSURD

Stanje nacije progovara o dubokoj depresiji kroničnih životnih eskapista, s jedne strane omedjenih rastućim siromaštvom, a s druge strane različitim ovisničkim navikama.
Autorski projekt Filipa Šovagovića konačno domaćoj pozornici poklanja glas radikalne deheroizacije "gospodina Hrvata": umjesto nacionalnog ponosa i ratničke časti zbog "napadnute i obranjene" zemlje, pred nama je lik Arterija koji čak nije u stanju na ispravan način pridržati geografsku kartu, a kamoli shvatiti na kojoj se strani arkadijske šume nalaze "naši", a na kojoj "njihovi" regruti. Daleko smo odmakli od Švejka, a iza nas je ostao i majstor ruskog humora apsurda Danil Harms (premda su obojica Šovagovićevi antiratni drugovi)
U izvedbenom smislu takodjer nam je govoriti o dikciji koja povremeno balansira na samom rubu zamuckivanja, o držanju koje odaje gotovo pa "skanjivanje" što se glumac izravno obraća publici, ali time ne gubi na uvjerljivosti. Dapače. Čini se kao da Filip Šovagović i riječima i kazalištu pristupa s velikom poniznošću i velikim podozrenjem, stalno se pitajaući ima li na njih "pravo". Smije li se doista svjedočiti o stvarima koje ga tiho "raznose". Još oštrije rečeno: smije li uopće biti živ u zemlji toliko prožetoj raspadanjem, smrću, korupcijom, beznadjem.
Predstava "Stanje nacije" utoliko bi moralapostati stalni izvedbeni izazov ovog lucidnog performera, ako ni zbog čega drugoga, onda da mu rastvori granice onoga što "jest" i onoga što "nije" kazališna profesija. Jer, ako je na tolikim kazališnim repertoarnim pozornicama dopuštena i laž i loša gluma, stvarno ne vidim zašto bi se Šovagović trebao sramiti vlastitog otpora prema vladavimi samodopadne šmire. U tome i jest snaga predstave "Stanje nacije".
Zanima ga sudbina ljudi koji su u intimnijem odnosu s birtijom nego s vlastitom obitelji, kao i "otpor" sustavu koji se sastoji u odbijanju da se otvori pošta koja daje naznaku da bi mogla sadržavati račune ili opomene. U snove scenskog Arterija neprestano se vraćaju ratni prizori, a posebno je dojmljiv kratki film (prikazan u sklopu predstave) o vojniku koji je opsadno stanje proveo skrivajući se na stablu te kasnije završio viseći s tog stabla na dugačkom konopcu mirnodopskog blagostanja.

ZASTAVICA PRKOSA

Iskustva o kojima govori Šovagović nije lako podnijeti, pogotovo ako se počnemo pitati gje je minimum protagonistova samopoštovanja; za koju se to vrijednost još može uhvatiti Arterijeva razorno duhovita skepsa. Ako je odgovor na ovo pitanje povezan s umjetnošću, s teškim darom stvaralaštva, bit ću veoma optimistična oko Šovagovićeva dramskog i glumačkog lika ( ne nužno i oko stanje nacije o kojoj predstava progovara) Pritisku kolektivne depresije moguće je odoljeti, ako zbog ničega drugoga, onda iz inata.
Sjetimo se samo logorskog svjedočanstva Prima Levija, prema kojemu je jedna zatvorenica nacističkog konclogora koračajući prema plinskoj komori počela (na opće čudjenje stražara) tako zanosno plesati da je uspjela jednom od njih izvući pištolj iz korica. Hoću reći da "nacija" nije samo pasivno stanje nego i djelovanje svakog pojedinog gradjanina.
Kako veli Filip Šovagović: "Samo me, molim vas, nemojte smirivati! Da sam bar jednom poludio prije nego što sam došao ovamo, sad se ne bih nalazio u neprijateljskom okruženju!"
U toj mogućnosti da odbijemo suradnju "S Upravom za zatiranje svakog dostojanstva ima taman toliko slobode da povremeno nastane pokoja vrijedna kazališna predstava, poput Šovagovićeva pronicljivog "STANJA NACIJE".

____________________________________________________________


Photobucket

- 00:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 26.08.2008.

uvijek furaju reklama i antireklama.

____________________________________________________________

Photobucket

photo by Veronix

____________________________________________________________

Domaćin je propao u zemlju, broj je svjedoka tog njegovog propadanja bio pozamašan, samo je kratko dodao - oprostite - i zapiljio se prema nekom izlazu, rekao je - moram van, samo moram van, gdje je izlaz, ja sam krenuo za njim..., a onda se zabio u zastor, prebirući po njemu nikako nije mogao pronaći prolaz između ta dva zastora... tu se neki klinac nasmijao, a za njim i ostali u publici. Trajao je tako taj smijeh neko vrijeme, a onda se okrenuo, zagledao u publiku, gledao tako u nju, smijeh je polako prestajao, a onda je raširio ruke i ostao tako.... Ja sam tu kompletno upropastio stvar, ugasio sam svjetlo, neznase zašto, a onda se čuo urlik dvadesetak klinaca, potom je reagirala njihova profesorica koja ih je pokušala umirit, što joj nije uspjelo, onda ih je prozvala stokom.... Čuo se udarac tjela o pod s visine od metar i po, zatim tihi jauk, a onda je u mraku počela konverzacija…

-Kako vi možete djecu zvat stoka? - javio se neki roditelj iz Mićule Male.
-To nisu djeca nego delikventi!
-Evo kakva je škola! - dobacio je netko.
-Kakva je škola, takva su nam djeca.
-Dobro, zašto djeca ne bi urlala?
-Zato što su u pozorištu.
-Pa šta? - nastavljala je publika diskusiju.
-Pa ovo nije pozorište.
-Je.
-Nije.
-Jeste
-Ovo je kazalište.
-Ovo je rupa gdje vi skladištite plijen. Vrlo dobro znamo da u podrumu držite naoružanje.
-Neka se javi ko je to reko!
-Mi smo obranili zemlju!
-Česi nisu nikada ispalili ni metak. Uvijek su se predali. Imaju kazalište u svakom selu.
-Da, ali njih su okupirali Nijemci, a nas Srbi.
-Srbi imaju dobro kazalište!
-DA, ali nemaju baš Dantea!
-Pa nemate ga ni vi.
-Njega niko nema, umro je već odavno.
-Ja ću tebe prijavit! Oduzet će ti knjižicu.
-Pa nek mi oduzmu. Ja sam Hrvat! Oću da mi se vlada iz Zagreba, a ne iz Moskve.
-Mi smo u Bosni!
-Pa šta!
-Šta, pa šta?
-Mi smo priznati!
-Bila je priznata i SFRJ pa se raspala.
-Znam, ali to je onda bilo moderno.
-I?
-Niko više ne živi zajedno osim nas i vas!
-Ko smo to mi?
-Pali struju!
-Živio Alija Izetbegović!
-Živio Radovan Karadžić!!
-Živio Tuđman!
-Živeo Ratko Mladić!!
-Živila Bespuća.
-Živio Tesla!
-Proleteri svi zemalja ujedinite se!
-Živeo Slobodan Milošević
-Živio Ante Paradžik!
-(djeca) Oćemo jogurte! Oćemo jogurte!
-Živila njegova ekselencija visoki upravitelj Beiha!
-Dole Evropa!
-Dole je Afrika!
-Živio Gavrilo Princip!
-Živio Franjo Gavrilović Prnicip, Mladen Lijanović i njegovi principi....

------------------------------------------------------------------------------------------------


Photobucket

photo by Veronix


MRKVA

-Stari?
-Ej.
-Čuj!
-Gle, ja sam sad išo po lovu i nije mi sjela, sutra.
-Pa daj nek ti daju čekove.
-Ne daju.
-Uzmi četri, dat će ti četri.
-Ma neće mi dat ni jedan, sto posto.
-Stari, gle, ne može tvoj kredit sjedit na mojoj plaći, mislim, mogo bi da, kaj ja znam, nemam neke obaveze... Kuiš, moram plaćat alimentaciju, to mi je odredio sud, ja ne mogu te odredbe prekršit, oprosti što to govorim, jer vidjet klinku neću nikad. A ako me mala ne vidi, ne bu se nasmijala uopće. Kuiš stari, imam dve žene, tri, četrdeset tri, bivšu, sadašnju i vjerojatno još i neku buduću imam dvije punice s tendencijom prema trećoj, kuis, ti kad se rastavljaš, možeš se rastavit samo od žene, ne od punice, imam tri dede i pet baka, četvero djece i milion obaveza, trebam osam plaća, a imam jednu, a i nju nemam jer mi sjedi tvoj kredit, a tebi ne sjedi… pa prodaj auto…najgore od svega je ova preskačuča ploča .... sutra (pauza)... vratiću... samo šuti pliz.
pauza (zatamnjenje /fade from colour)
-Stari, o tom smo već razgovarali, ne može ić zabrana na moju plaću jer plaću nemam... Taj je kredit je mnogostrukoje veći od trećine moje plaće. Mislim bio, a sada je beskonačno veći shvaćaš?Ja ne mogu te rate ulovit nikako.... Kuiš, stari, ja sam u minusu trideset hiljada maraka ito samo u banci, po cesti valjda…vjerojatno isto toliko, to je negdje tamo šesteroznamenkasto kuna, kak ću ja to ulovit?! Kak?


Photobucket

photo by Veronix

KREDIT

Kredit sam digao u vrijeme dok sam još bio zaposlen na televiziji, tamo sam isto bio dramaturg, ispisivao sam protokol za zabavne igre ili slično, slagao sam propagandni blok, kao, prvo telefoni, onda deterdženti, kao, ako bi neka kompanija za hranu iskeširala više love od telekomunikacija, onda su prvo išle hrenovke I namazi, pa onda telefoni, pa onda deterdženti I sredstva protiv neugodnih mirisa septičkih jama, tamo sam vrlo ubrzo poludio, bio sam skroz lud, morao sam hitno van, hitno, hitno. Morao sam. Možda to I nije bio najpametniji potez, svakako nije, vjerojatno je to bio najgluplji potez koji sam ikada odigrao, ostao sam bez kraljice...možda sam mogao ostaviti neka vrata otvorena, ali sve sam ih zalupio za sobom, tako bi ih zalupio da bi popucala žbuka oko štoka I sada sam bio na cesti i u šah matu, zaradjivao sam neku lovu, ali to očito nije bilo dovoljno.




Photobucket

photo by Veronix

Početni san - modificiran

Kada sam konačno sam sebe metodom supstitucije uvjerio da sam mrtav sto posto bilo je odlično. Nije bilo mora, nije bilo dugova, nije bilo nikakvih misli, nije bilo kredita, stana, opomena I šurikena, Nove Godine I svih ostalih problema….Još sam I zaspao. Sanjao sam isti onaj san s početka, onaj s vojskom, samo, sada smo mi bili one ovce koje lutaju granicom, bježale smo stalno od Pastira jer nam je htio uzet mlijeko, ali bili smo fakat ovce, više tanjih I jedna debela, svi smo bili ovce osim Kukananovića, on je bio s pravim ovcama, prave su ovce dakle bile pod komandom Kukananovića, znači, Kukananović je bil crna ovca, a sve ove ostale postrojene ovce bile su bijele, bile su naoružane I opremljene za ratovanje, tu se naravno odnekud stvorio avion u brišućem letu, onaj paket I sve ono ostalo isto...


Photobucket


Svakako, na moru je zrak bolji i treba ga udisat dok ga još uopće ima. A treba i doć do mora. Prvo će povraćat Maja, onda Mirko. Onda će na zahod Maja, pa Mirko. Kada preteknem cisternu za kojom se vučem starom cestom sat vremena Maja će morat opet na neku nuždu. Oko Knina bi se mogli potuć, a vjerojatno ćemo tu i stat ne bi li kupili novu tonu čipsa. Oko Benkovca mogo bi prokuhat auto da programbude kompletan. O tome kako ću čitavim putem slušat Britney Spears ne želim uopće govorit. Kada dođem u Split netko će mi razbit auto jer imam zagrebačke tablice. Onda ću na MUP, tamo neću moći prijaviti štetu jer je auto neregistriran pa ...nazad u Zagreb. Proveo sam vikend u Splitu.

SPLICKI SAN

...jednu sam noć u Splitu sanjao da imam užasno puno novaca… Prethodno su me klinci nasmijavali… Užasno je to bio kratak san. Trajao je par sekundi. Počeo je odmah, čim sam zaspao i trajao je sekundu, dobro, nekoliko tih nerealnih sekundi, ono, hodao sam cestom s djepovima punim love, kupujem Gibson S335, pronašao sam specijalizirani shop s muzičkim instrumentima, ušao unutra, rekao dobar dan, ali tu je odma udario koao neki grom i san je bio gotov. Kako je glupo to budjenje iz ovih snova u kojima se ima love, realno, bolje je da su kraći, da se čovjek previše ne uživi.....




- 12:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #



ruta 48h
vol 460i


zagreb
krk pontes
rijeka
bale jazz
rovinj
bale
pazin
jagodno
zagreb


Photobucket

- 10:35 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.08.2008.

STANJE NACIJE
monodrama/film/pitanja
sony hdfx7
trajanje 40-120min



Photobucket

STANJE NACIJE Filip Šovagović

Vjerojatno svaki glumac u karijeri ima potrebu sam sati na scenu, po mogućnosti u što više samostalnom aranžmanu, i tako simbolično odrezati konce koji ga čine nadmarionetom, ili tek marionetom. Hrvatsko glumište pritom nije izuzetak, jer, iako se te predstave ne pamti onako kako se u anale upisuju spektakli, može se nabrojiti cijeli niz najviđenijih glumaca koji su se okušali u navodno najtežoj izvedbenoj formi. Odnedavno im se pridružio i Filip Šovagović komadom „Stanje nacije“, predstavom koja je zagrebačku premijeru imala na Klupskoj kazališno-glazbenoj sceni Amadeo, u kojoj je sam sve – od pisca dramskog predloška, preko redatelja do izvođača. Ukratko, riječ je o potpunom autorskom djelu, iskazu koji se i na neviđeno tumači, gotovo kao i svaka monodramska situacija, kao „Moj obračun s njima“, ne baš onaj Krležin, a kasnije Šerbedžijin, ali ni daleko od njega.

Ono što karakterizira svaki monodramski istup nužna je, iako ne i uvijek točna, identifikacija izvođača i izvedbenog na način bitno drukčiji od klasične dramske situacije. Napetost i, ukoliko je monodrama pošteno odrađena, ne kao čvrga nego kao scenski čin sa svrhom i razlogom, uvjerljivost nameću i veliku odgovornost izvođača. Riječ je o «Do or die!» situaciji gdje nema skrivanja iza partnera, inscenacijske koncepcije, dramaturgije ili samog teksta. Monodramska forma zato zaista jest samurajska disciplina, kako ju je opisao Vukmirica, s dodatkom da protagonist pritom sigurno jest sam, ali je pitanje znači li mu njegova izvedba raj ili možda ipak pakao. U prvom slučaju, riječ je o običnoj zabavi, koja graniči ili čak prelazi granicu kabarea i stand-up komedije, dok je u drugom, ponekad, zaista u pitanju kompletna izvođačeva osobnost, profesionalna i privatna, sa svim, a ne samo performativnim posljedicama takvog izlaganja.

Nema malih uloga, ima samo malih glumaca, tvrdi omražena poslovica, koja u slučaju Filipa Šovagovića ima sasvim posebno značenje. Istodobno jedan od najzanimljivijih domaćih dramskih pisaca, u matičnom je kazalištu ostvario relativno mali i ne baš reprezentativni niz epizoda, uvijek zapaženih ali nikad fokalnih. Tek poneka veća uloga, i u posljednjih nekoliko godina samo jedna, uvjetno rečeno, glavna, nedostatan je zbroj za sasvim posebnu glumačku pojavu kakav je Šovagović mlađi, ali s druge strane, i to zorno pokazuje kako se domaće glumište odnosi prema svojim talentima.

Reakcija stoga ne čudi, pa se Šovagović u „Stanju nacije“, kao i svemu ostalome, izruguje i umjetničkoj praksi – svakodnevnom funkcioniraju filma i kazališta, neugodnostima prodaje i rasprodaje, figama u džepovima s kojima se odlazi na probe i snimanja. Sve to je međutim samo manji dio onoga što se tek za potrebe koliko-toliko sustavnog pokušaja analize njegove monodrame može nazvati digresijama, i to onim manje zaumnim. Cjelinu, ili barem većinu monodrame „Stanje nacije“ čini ispovijed fiktivnog lika Arterija Frasa Filipovića, Šovagovićevog autobiografskog gubitnika s fiksacijom na rat i PTSP, kojeg muče snovi o lovi i dužnička java, višak kilograma i takozvane „obiteljske sreće“.

U drugom mediju, s i drukčijim izrazom, bila bi riječ o stvarnosnoj prozi, ali kod Šovagovića je ona u službi neobjašnjive strukture koja strukturiranost prezire, pa predstava nema ni pravi početak niti pravi kraj. Naslutiti se može tek emocionalni i financijski krah njegovog subjekta, ali ne kao odraz društvene tragedije, jer tvrdi da iako je „stanje nacije nikakvo - razloga za zabrinutost nema!“. I u monodrami je Šovagovićev dramski rukopis prepoznatljiv, vicevi iz „Ptičica“ ili „Cigle“ smjenjuju se s tijekom nesvijesti iz „Jazza“, montaža nalikuje sustavnosti „Pušće Bistre“, dok je Šovagović kao izvođač nonšalantan prema svojoj izvedbi upravo onoliko koliko je njegova dramatika u stvarnosnoj maniri vjerna zbilji. Čak i kad provocira, u najduhovitijem dijelu predstave koji, možda, prepričava gostovanje matičnog kazališta u nacionalizmima opterećenoj Bosni i Hercegovini, autoru se ne može ništa zamjeriti, jer njegova uloga u rehabilitaciji stanja nacije nije i ne može biti veća od monodramske.

Ipak, za razliku od drugih, Šovagović se potrudio dio osobnih i kolektivnih frustracija prenijeti na scenu, što je već dobar početak. Apsurd koji pritom piše i izgovara zapravo i nije njegov, ali to je već problem zbilje, a ne kazališta.


Igor Ružić
101 Radio



-------------------------------------------------------------------------------

Photobucket

STANJE NACIJE ; SVJECKA PREMERA


Filip Šovagović, rođen je u Zagrebu, 13. rujna 1966. Apsolvirao je studij glume, TV i filmske režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao glumac; u kazalištu je ostvario niz karakternih uloga, ali i iznimno velik broj filmskih uloga među kojima se ističu uloge u filmu “Ničija zemlja“, uloga u filmu “Maršal“ i naknadno izrezana uloga u filmu “Sve džaba“. TV serije “Praški student“ i “Naša mala klinika“.

Godine 1994. napisao je svoju prvu dramu - “Zvonimir Zajc“ (kompeticija festivala “Prix Italia“) 1995. Sljedeća drama - “Cigla“ (1999.) dobila je nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske te, u radijskoj konkurenciji, nagradu RTV Eurovision Grand Prix Barcelona 2000.

Slijede “Ptičice“ (2001.), “Festivali“ (2003.) i Jazz (2004.). Drame su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, slovački, francuski, španjolski i maharaštru, postavljene u Splitu, Sarajevu, Zagrebu, Subotici, Beču, Osnabrucku, Konstanzu, Bonnu, Santiago de Chileu i Bombayu. Iza Jazza su propali kontakti s Beogradom.

predizvedbapraizvedbe (s letenjem teksta)

MJESTO: Atrij Kneževog dvora, Trg Petra Krešimira IV

DATUM: 04. kolovoz 2008.

VRIJEME: 21: 00 sat

----------------------------------------------------------------------------------
Photobucket






type="application/x-shockwave-flash" allowfullscreen="true" width="425" height="344">




- 16:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #