STANJE NACIJE
monodrama/film/pitanja
sony hdfx7
trajanje 40-120min
STANJE NACIJE Filip Šovagović
Vjerojatno svaki glumac u karijeri ima potrebu sam sati na scenu, po mogućnosti u što više samostalnom aranžmanu, i tako simbolično odrezati konce koji ga čine nadmarionetom, ili tek marionetom. Hrvatsko glumište pritom nije izuzetak, jer, iako se te predstave ne pamti onako kako se u anale upisuju spektakli, može se nabrojiti cijeli niz najviđenijih glumaca koji su se okušali u navodno najtežoj izvedbenoj formi. Odnedavno im se pridružio i Filip Šovagović komadom „Stanje nacije“, predstavom koja je zagrebačku premijeru imala na Klupskoj kazališno-glazbenoj sceni Amadeo, u kojoj je sam sve – od pisca dramskog predloška, preko redatelja do izvođača. Ukratko, riječ je o potpunom autorskom djelu, iskazu koji se i na neviđeno tumači, gotovo kao i svaka monodramska situacija, kao „Moj obračun s njima“, ne baš onaj Krležin, a kasnije Šerbedžijin, ali ni daleko od njega.
Ono što karakterizira svaki monodramski istup nužna je, iako ne i uvijek točna, identifikacija izvođača i izvedbenog na način bitno drukčiji od klasične dramske situacije. Napetost i, ukoliko je monodrama pošteno odrađena, ne kao čvrga nego kao scenski čin sa svrhom i razlogom, uvjerljivost nameću i veliku odgovornost izvođača. Riječ je o «Do or die!» situaciji gdje nema skrivanja iza partnera, inscenacijske koncepcije, dramaturgije ili samog teksta. Monodramska forma zato zaista jest samurajska disciplina, kako ju je opisao Vukmirica, s dodatkom da protagonist pritom sigurno jest sam, ali je pitanje znači li mu njegova izvedba raj ili možda ipak pakao. U prvom slučaju, riječ je o običnoj zabavi, koja graniči ili čak prelazi granicu kabarea i stand-up komedije, dok je u drugom, ponekad, zaista u pitanju kompletna izvođačeva osobnost, profesionalna i privatna, sa svim, a ne samo performativnim posljedicama takvog izlaganja.
Nema malih uloga, ima samo malih glumaca, tvrdi omražena poslovica, koja u slučaju Filipa Šovagovića ima sasvim posebno značenje. Istodobno jedan od najzanimljivijih domaćih dramskih pisaca, u matičnom je kazalištu ostvario relativno mali i ne baš reprezentativni niz epizoda, uvijek zapaženih ali nikad fokalnih. Tek poneka veća uloga, i u posljednjih nekoliko godina samo jedna, uvjetno rečeno, glavna, nedostatan je zbroj za sasvim posebnu glumačku pojavu kakav je Šovagović mlađi, ali s druge strane, i to zorno pokazuje kako se domaće glumište odnosi prema svojim talentima.
Reakcija stoga ne čudi, pa se Šovagović u „Stanju nacije“, kao i svemu ostalome, izruguje i umjetničkoj praksi – svakodnevnom funkcioniraju filma i kazališta, neugodnostima prodaje i rasprodaje, figama u džepovima s kojima se odlazi na probe i snimanja. Sve to je međutim samo manji dio onoga što se tek za potrebe koliko-toliko sustavnog pokušaja analize njegove monodrame može nazvati digresijama, i to onim manje zaumnim. Cjelinu, ili barem većinu monodrame „Stanje nacije“ čini ispovijed fiktivnog lika Arterija Frasa Filipovića, Šovagovićevog autobiografskog gubitnika s fiksacijom na rat i PTSP, kojeg muče snovi o lovi i dužnička java, višak kilograma i takozvane „obiteljske sreće“.
U drugom mediju, s i drukčijim izrazom, bila bi riječ o stvarnosnoj prozi, ali kod Šovagovića je ona u službi neobjašnjive strukture koja strukturiranost prezire, pa predstava nema ni pravi početak niti pravi kraj. Naslutiti se može tek emocionalni i financijski krah njegovog subjekta, ali ne kao odraz društvene tragedije, jer tvrdi da iako je „stanje nacije nikakvo - razloga za zabrinutost nema!“. I u monodrami je Šovagovićev dramski rukopis prepoznatljiv, vicevi iz „Ptičica“ ili „Cigle“ smjenjuju se s tijekom nesvijesti iz „Jazza“, montaža nalikuje sustavnosti „Pušće Bistre“, dok je Šovagović kao izvođač nonšalantan prema svojoj izvedbi upravo onoliko koliko je njegova dramatika u stvarnosnoj maniri vjerna zbilji. Čak i kad provocira, u najduhovitijem dijelu predstave koji, možda, prepričava gostovanje matičnog kazališta u nacionalizmima opterećenoj Bosni i Hercegovini, autoru se ne može ništa zamjeriti, jer njegova uloga u rehabilitaciji stanja nacije nije i ne može biti veća od monodramske.
Ipak, za razliku od drugih, Šovagović se potrudio dio osobnih i kolektivnih frustracija prenijeti na scenu, što je već dobar početak. Apsurd koji pritom piše i izgovara zapravo i nije njegov, ali to je već problem zbilje, a ne kazališta.
Filip Šovagović, rođen je u Zagrebu, 13. rujna 1966. Apsolvirao je studij glume, TV i filmske režije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Radio je kao glumac; u kazalištu je ostvario niz karakternih uloga, ali i iznimno velik broj filmskih uloga među kojima se ističu uloge u filmu “Ničija zemlja“, uloga u filmu “Maršal“ i naknadno izrezana uloga u filmu “Sve džaba“. TV serije “Praški student“ i “Naša mala klinika“.
Godine 1994. napisao je svoju prvu dramu - “Zvonimir Zajc“ (kompeticija festivala “Prix Italia“) 1995. Sljedeća drama - “Cigla“ (1999.) dobila je nagradu Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske te, u radijskoj konkurenciji, nagradu RTV Eurovision Grand Prix Barcelona 2000.
Slijede “Ptičice“ (2001.), “Festivali“ (2003.) i Jazz (2004.). Drame su mu prevođene na talijanski, engleski, njemački, slovački, francuski, španjolski i maharaštru, postavljene u Splitu, Sarajevu, Zagrebu, Subotici, Beču, Osnabrucku, Konstanzu, Bonnu, Santiago de Chileu i Bombayu. Iza Jazza su propali kontakti s Beogradom.
predizvedbapraizvedbe (s letenjem teksta)
MJESTO: Atrij Kneževog dvora, Trg Petra Krešimira IV
DATUM: 04. kolovoz 2008.
VRIJEME: 21: 00 sat
----------------------------------------------------------------------------------
