petak, 02.02.2018.

Šugi

Pojavila se niotkud, u maminom vrtu, prije nekih 6-7 mjeseci.
Jadna, mršava, bolesna.
Sa otvorenim krvavim ranama svuda po tijelu, oko vrata, po glavi, ušima.
Neprestano se češala, otpala joj je sva dlaka sa tih krvavih mjesta i plakala je od bolova i muke.
Gotovo trećina tijela bila joj je bolesna. Izgledala je ... malo je reći stravično.
Mama naprosto nije znala što bi s njom, a bilo joj je žao tog jadnog stvorenja. Nije znala jel ima šugu ili kakvu drugu zaraznu boleštinu, pa joj je davala hranu u dnu vrta, dalje od ostalih mačaka.
Kako je Šugi bila jako pitoma i umiljata, zaključile smo da je se netko riješio kad se razboljela.
Još jednom, bravo ljudskoj empatiji.
Na koncu nije bilo druge nego zvati veterinara. Ili će se liječiti ili eutanazirati da se više ne pati.
Dobila je tabletice i mast. Zaključio je da ima nekakvu intoleranciju na hranu, pa smo joj kupile posebnu hranu za mace koje pate od dermatitisa.
I tako tjednima ... tabletice i krema i mazanje bolesnih mjesta. Taman bi stvari krenule na bolje, rane zacijeljele, a Šugi bi se opet rasčešala i raskrvarila.
Nikad kraja tom začaranom krugu ... dok jednom ... nije sve zaraslo, dlaka popunila gola mjesta na njenom vratu, uši zacijeljele, kraste otpale. Mama ju je četkala i tako pomogla krasticama da se iščiste iz novoizrasle dlake.
Jedino što joj od hrane sad smeta je parizer. Čim pojede komadić, češanje počinje ... pa si sad mislite što jedete u toj salami.
Šugi je sad jedna krasna, mekana maca, svilenkaste dlake, jako umiljata, slatka i zahvalna.
Čuvam mamine živine ovih dana. I nju. Jako smo se sprijateljile ...



Jedino ... ime joj više ne pristaje.