nedjelja, 04.09.2016.

eksperiment

Moja "službena" mail adresa postoji nekih desetak godina.
I ništa se značajno nije događalo do dva mjeseca unatrag.
Tada sam počela dobivati mailove sa zahtijevima za upoznavanje s jedne društvene mreže za koju nikada do tada nisam čula.
U početku me nije ni zanimalo o čemu se radi, pa sam takve mailove brisala bez otvaranja, ali kako su opet i opet, uporno stizali, na koncu je moja znatiželja proradila.
Kliknula sam na ime mreže i otvorio mi se moj profil. Ej ! Moj profil !?
Profil kojega nikada nisam kreirala sama i nemam pojma kako se stvorio.
Za potpunu sliku, trebala sam samo dodati svoje ispravne podatke.
Ok, ajmo vidjeti što će se dogoditi ...
Od svega ponuđenog, stavim samo datum rođenja i sliku. Onu koja je do nedavno bila na blogu.
Znači, nema mog pravog imena, samo datum rođenja i slika.
Napomena da želim poznanstvo s muškarcima od 40-55 godina.
E da, i grad u kojem navodno živim. Tu sam slagala i napisala Split.

Dnevno je stizalo nekoliko poruka. Raspon godina od 20-80.
Što muškaraca, što žena (?).
Nisam nikome odgovarala, samo se zabavljala "uletima".
- lažeš da imaš pedeset godina.
- koliko godina imaš na ovoj slici?
- bako, bako, zašto imaš tako velike oči?
- ooo, ti bi bila sretna s nekim deset godina mlađim ? kako si se samo toga sjetila ?
- zanima me što skrivaš u privatnim slikama.
- želim vidjeti tvoje privatne slike.
- sex ?
- ignoriranje ? naučen sam na to ...
- ti mi se sviđaš. oma bi mogo u pregovore !

Dogodilo se i da sam proglašena bezobraznom i uobraženom zbog ignoriranja.
Nisam imala potrebu da se ispričavam.

Na profilu je pisalo da je moja popularnost vrlo niska i da ne odgovaram na poruke.
Onda sam si pomislila, ajmo vidjeti što trebam učiniti da si povećam popularnost ? Kako to uopće funkcionira ? Kako netko dođe do mene ? Slučajno ? Nekakvom tražilicom po mjestu stanovanja ?
Vidjela sam da postoji mogućnost "privatnih fotografija". Dakle, zatvorena rubrika u koju stavite fotkice koje mogu vidjeti samo oni kojima odobrite pristup. Da bi na profilu dobili prozor "privatnih fotki" morate u njega učitati neku fotkicu, pa sam tako u svoje "privatne fotkice" stavila moga Bamba.



Nakon toga, u roku sat vremena, od vrlo niske popularnosti, postala sam jako popularna, a zahtjeva za uvid u "privatne fotke" došlo je preko trideset. Posjeta u danu popela se na 261 osobu. Pretpostavljam i to u tih sat vremena,
a dobila sam i ponudu da postanem ambasadorica te mreže. Što god to značilo.

U cijelom tom moru ljudi, nisam odoljela ne odgovoriti na jedan jedini upit. Kikić od 26 godina pita jel zbilja imam pedeset godina i što radim. Napisala sam mu: da, imam pedeset godina i upravo kuham ručak sinu tvojih godina.
Zlato malo, onada ga je zanimalo otkud sam, pa sam ga izbrisala.

E sad, u mjesec dana imala sam nešto preko 2500 posjeta. Pretpostavljam da se u toj masi ljudi može naći netko s kim bi se moglo normalno komunicirati, ali tko ima volje i vremena započinjati chat i stalno i stalno, svaki put nanovo tipkati o sebi ? I kako je ljude uopće to volja ?
Dobro, shvaćam da je nekima jednostavnije tako uspostaviti kontak i da imaju nadu pronaći svoju srodnu dušu, ali, ruku na srce, koliko je takvih, slobodnih, koji doista traže družicu za život ?
Meni se nekako čini, mooooožda 1%.
A svi ostali ?



Eto, nekakva razmišljanja sa kojima ni sama nisam na čisto ponukala su me da napišem ovaj post.
Meni je, bez obzira na Facebook, koji je vrlo sličan ovome, još uvijek, najsigurnije utočište Blog.
Koliko vremena provedem na Blogu ? Pa, dosta.
Je li to onda isto kao i da sam na bilo kojoj drugoj mreži ?
Blog je također neka vrsta medija za upoznavanje ljudi.

U čemu je razlika i ima li je uopće ?

Na koncu, čini mi se da je dan korisnije provesti na jednom ovakvom mjestu i družiti se s prijateljima.



P.s. Ovo je priča bez ikakve osude naspram bilo koga. Svatko od nas želi i traži nešto drugo i svatko ima pravo na to, dok god ne ugrožava nikoga oko sebe.