petak, 22.07.2016.

Mela, zapisničarka

Tako sam si ja neki dan lijepo sjela i mislila ...



Ma ček malo Zvonka, pa nisi ti zadnja mona.
Izorganizirala si put, smislila putanju, namejlala se s milijun mailova, obavila sto poziva, poslala dvanaest tisuća sms-ova, pospremila si brojeve mobitela, provjerila stanje na cestama, koje mi ionako neće vrijediti, al nema veze, ostalo mi iz škole, NNNI, sjećate se? ( Ništa Nas Ne smije Iznenaditi ? ), izguglalalalalalala ... vozni red trajekta, zapisala gdje tko od blogera živi, povezala njihova prava imena, mail adrese i nickove na blogu ...
Ajme, ljudi moji, pa to je katastrofa !
Gore od rješavanja sudokua !
Tko to poveže, pa još i popamti, svaka mu čast !
( Zvone, svaka ti čast ! )
I, kad sam sve to uredno, sistematski, pohranila u sivim ćelijama, papiru, mobitelu, mailu i sms-u, Mela kaže:
- Ja ću pjevati.

Molim ?



Jesi ti čula šta sam ja sve poobavljala, još moram i odvoziti turu, a ne izgubiti se, a ti bi pjevala ?
A ruku na srce, nisam sigurna želim li čuti to pjevanje, pa sam smislila pakost.



Kupila sam mali blok, olovku i upaljač.
Upaljač kao ucjenu da joj ga neću dati ako me ne bude slušala, pa neće imati čime zapaliti cigaretu !
A blokić i olovčicu za pisanje dnevnika rada !
Aha, neš se ti meni ko raspjevani kofer voziti, vodit ćeš ti meni računa kud mi to prolazimo i sve lijepo zapisati !
I kad se pogubimo da znamo gdje smo bile izgubljene !
Tako sam ja morala kad sam s mamom i tatom putovala na godišnji.
Magistralom u Bugarsku, Rumunjsku, pa kroz Slavoniju, nazad, doma.
Pisala sam dnevnik i zabilježila: Gledali smo brodove kako plove Neretvom i vuku tegljače kroz Đerdap.
Doduše, nismo se izgubili nigdje ...

No dobro, to su bila neka druga vremena. Vratimo se mi u budućnost !
Osim zapisivanja gdje smo, kada i u koje vrijeme prošle, ima i da zapišeš intervju sa svakim blogerom na kojeg naiđemo.
S potpisom istog.
Da mi poslije ne kaže:
- E, ja to nisan reka !
Jesi, jesi, sve imam, crno na bilo !



I još jedna stvar.
Nemoj da mi po Dalmaciji tražiš Franju. Nema ga tamo. I ne znamo jel otiša na godišnji ili nije.
Ruku na srce, ne znamo ni jel postoji.
Po Dalmaciji moš tražit Stipu, Juru, Galeba.
Kojeg oćeš od ova tri.
Meni svejedno.
Eto, sad se trebam odmarati. Sakupljati snagu za nadzemaljske napore koji me očekuju.
A treba i proslaviti rođendan na tom putu !



Jel tako, prijateljice moja draga ?