Govornik

Nije to bilo sesto culo, niti onaj osjecaj nemira, kao kad mislite da vas netko promatra. Nisam ni umislila. Dok sam tako zurila izmedu polica trgovine, da pokupim sve s mog popisa, stalni osjecaj da sam necija meta, pratio me.Tek tamo negdje blize blagajni, hehe, neznani “ junak” se pojavi- “ Bog, jel se mi znamo”. Samo , cini mi se par stotinki sekunde trebalo je da se sjetim. Pa naravno, Dario, Bog!Prije puuuno godina, u nekoj drugoj drzavi( ne bivsoj, nego bas drugoj) isli smo u isti razred. Lijepo je bilo sresti ga, popricati.Ali nije to ono sto mi je poslije zaokupilo misli. Taj osjecaj da me netko gleda, podsjetio me na jedan dogadaj, koji se zbio takoder daavnoo, i takoder u drugoj drzavi.Imala sam 18-19 godina, obicna, ni po cemu posebna, malo cak povucenija. Nisam bas nesto bila zanimljiva deckima, pa samim tim ni poziva za izlazak nisam nesto imala. Duze vremena svidao mi se jedan decko, i bila sam bas iznenadena kad me pozvao da izidemo. Pao je dogovor, tad su se svi sastajali ,ili kod kipa ili kod cesme ili kod kioska na mostu. Sutra u 7 kod cesme, moze, vidimo se.....Uh, stiglo je sutra.., necu o onim uobicajenim pricama o odjeci, frizuri....meni je bilo bitno da bus ne kasni( a kasnio je vrlo cesto), i da i on stigne. Bus nije kasnio, ja sam cak dosla prva, i stala, cekala, cekala cekala...( nemojte nista reci, sad ne bi) . To vrijeme cekanja je tema moje price. Ispred mene ja bulevar i rijeka, iza mene cijeli niz kafica, restorana,slasticarni.....uglavnom ,sve puno ljudi. Gledam u rijeku, pa malo lijevo ,jer bi trebao doci s te strane, pa malo iza sebe, i onda vidim mnostvo lica koja bulje u mene. Cak vidim podsmjeh , cujem komentare, smijuljenje....svi vide da jadnica ceka, a njega nema.Mozda ustvari nista ne vidim ni ne cujem, ali mislim da SVI znaju da ja prvi put imam dogovor i da cu izvisit, . Cak, negdje u mojoj masti, vidim i njega kako negdje iza nekog zida viri, i s drustvom sprda curu koja stoji. Ali nije virio, dosao je, nema veze sto kasni, osjecam olaksanje. Samo mi nije jasno zasto nisam dogovorila kod mosta ili kod kipa, tamo je barem mirno, nema puno ljudi, mogla sam izbjeci sve to.Ako se pitate slucajno- nije potrajalo, otisao je ubrzo u Njemacku.

Kad je netko prije par godina , sabor nazvao kokosinjcem, mnogi od nas su se zgrazali nad tom izjavom, jer eto, ipak su to obrazovani, uceni ljudi, koje je izabrao sam narod i koji su tamo da bi govorili ono sto narod misli. Kako godine prolaze, ja osobno(ne znan za vas) , uvidam ,da je ta izjava bila preblaga u opisu onog sto se desava i govori u toj instituciji. Volim gledati prijenos sjednice sabora, ali moj um nije dovoljno kapacitiran da prihvati sve izgovorene gluposti. A onda se ja iscudavam, krizam, smijem, zivciram......i pokusavam nekako ici za onom narodnom” od koga je, dobro je” ili sto ce reci ko govori, dobro je i ispalo. Cast pojedincima koji su obrazovani i govore kulturno, stalozeno, pametno. Ima pojedinaca , koji su obrazovani i koji govore kao da nisu, ali i kao da ih nitko nikad nije ucio lijepom ponasanju. Ali posebna prica su, gospoda, kondukteri, vozaci, bravari.... koji se trude ispast pametni, ali cim se govor oduzi na vise od tri recenice, pokazu svo svoje govornicko umijece. Da se razumijemo, ja sam od onih koji zive s zanatlijom, jako cijenim njihove poslove, umijeca i trud. Ali zanatlija u politici je izgubljen, smeten, ne dorastao. E, sad , posebna grupa su oni koji su i obrazovani, i kulturni i lijepo pricaju....eee, ti su najgori. Ti sve znaju, sve umiju, svakom savjet daju. Prvi medu njima, covjek koji svima ocitava lekcije, dijeli savjete, spusta ih na zemlju, covjek koji sve zna, moze i hoce, covjek koji bahatoscu dominira i prostorom i vremenom, je nas premijer. Dok on govori, svi moraju da sute, sjede mirno, pognute glave, ne smiju da pisnu, ne daj boze da se nakaslju..... Znam, nije tako, ali to je najbolji opis kako on djeluje svojim razmahivanjem i razbacivanjem lijepim rijecima, kojima nista na kraju nije rekao. Zasto on to sebi dozvoljava, zasto mu predsjednik sabora to dozvoljava i zasto mu na kraju krajeva saborski zastupnici to dozvoljavaju. Posebno 3-4 zastupnika kojima se konstantno obraca s visine. Kad ce to prestati, naporno jegledati!!

Lijepo kasnoljetno vece. Krenuli smo u kratku setnju i na kavicu. Prilazeci centru grada primjecujemo vranama zacrnjeno nebo . Zaglusujuca buka njihova graktanja tjera nas da vicemo da bi culi jedno drugo. Prolazimo pored drvoreda i suprug u jednom trenu kaze -“ maknimo se od drveca , da nas ne poseru”. “ Bas ce tebe posrat, nisi ti te srece, ha ha “- kazem ja. Dolazimo na korzo, setamo, i dalje vicemo jer graktanje ne prestaje. U jednom trenutku osjetim kako me nesto , na nekoliko mjesta na tijelu , pljusnulo. I , da - ja sam te “ srece” , osta ja posrana....

Zelite li na jednom mjestu dozivjeti spoj tradicije, etnologije, gastronomije, folklora, rukotvorina, stvaralastva...morate posjetiti vinkovacke jeseni. Ma koliko ne voljeli taj dio naseg narodnog pokazivanja i dokazivanja,sigurno bi uzivali, jer zbilja ima za svakog po nesto.Zanimljivo je sve sto se dogada tjedan dana prije samog otvorenja , ali ono sto Vinkovci prirede ta tri zavrsna dana je za svaku pohvalu. Mnogi ce , poput mene, reci: “ah, sve je to vec videno, -opet isto, -ma, necu ni ici, -ne zanima me”-ipak , kad dode dan otvorenja, ne mozete da ne odete .Veselje, pjesma , kolo, ...iz svakog ugostiteljskog objekta cuje se glazba, (raznovrsna,) ponuda jela je odlicna, ponuda brze hrane, ali seljacke domace , velika. A tu je i “vinski grad” , jedan dio ulice, gdje mozete probati razna vina.Ulicni sviraci su na svakom cosku, luna park je aktivan, a i prodavaci raznih drangulija su tu. Sokacko kolo koje sepruzi preko cijelog korza, lijepo obucene snase, lijepe narodne nosnje., nepoznate gospode , koje su samo za tu prigodu naslingale svoje bluze, mlade dame s dukatima na vratu, djeca u nosnjama, konji vrani, otarci , tkanice, reklje......Previse ljepote na jednom mjestu, previse sarenila, previse kica...ali ipak lijepoo, i uzivate i to vece, i sutradan i u nedjelju, na mimohodu, divite se svemu, volite to.I znam sigurno, ako dodete jednom, doci cete opet.

Stara derutna kuca, puno naroda, svi nesto traze, micu se, svi su u crnini, tuznih lica. Nesto se u supi lijevo priprema- neka hrana, a ja tu i okolo trazim neko dijete, ne znam cije. U verandi ispred kuce pocinje jos jaca kretnja, cak trckaranje- “ cekaj.., daj meni, uzmi uzmi, pazi da ne padne...” .I utom trenu te osobe medu kojima ima i pokojnikaizlaze iz kuce , nose improvizirana nosila na kojima je moj pokojni djed, pokojna baka place. Djed ima pozu Isusa. Ja, imam 16-17 godina, trckaram unezvjereno okolo, nadem se odjednom pored nosila. U tom trenutku pokojni djed ispruzi ruku i povuce me za kosu. Tako snazno, da me zaboljelo.... i ja se probudim.

Koliko vas kaze da voli upoznavati nove ljude i stjecati nova poznanstva? Svi mi u nekom periodu zivota to zarko zelimo, upoznavanja, druzenja, kucne zabave, izlasci, kavice....A koliko zbilja zelite upoznati te ljude? Kako godine prolaze ,tako sve vise uvidam da sto manje stvari zelim znati o tim osobama. Kad nekog upoznam povrsno, stvorim sliku o toj osobi i vecinom vidim samo dobre strane. Sto osobu vise upoznajem ,to je vece razocarenje njome. Mogu prihvatiti da nemamo iste politicke stavove, da smo razlicitog modnog ukusa, da imamo razlicite reakcije na dogadaje... sve to niikad nije bilo presudno u odabiru prijatelja, ali ni poznanika s kojima ponekad popijem kavu. Problem nastaje kad uvidim zivotne navike takvih ljudi, kad uvidim da izlazak i kava postaje bitniji od rucka za djecu, kad je jako bitno da se samo i iskljucivo odjeca kupuje u najskupljim trgovinama, kad se konstantno prica o osobi koja im nije draga, kad je vanjski izgled puuuno bitniji od urednosti doma, brige o djeci, postovanja prema osobi s kojom zivis.....( jer zasto uopce zivis s tom osobom, ako je ne postujes, nego ogovaras) , kad nisi human, kad si moralist a nemas morala, kad si licemjer, kad vodis tude ratove ,ne cistis ispred svog praga,
na kraju najbitnije- zadrtost i ne tolerancija. Njihove mane su ustvari moje vrline, i tu se razlikujemo .Tuga i razocarenje me obuzmu kad uvidim pravo lice tih osoba. Ne zelim se tako osjecati, pa vec neko vrijeme ne upoznajem ljude poblize, izbjegavam kojekakve pozive na kavu,ne poticem pricu o nekom, da se ne bi desilo da saznam nesto sto mi se nece svidjeti. Sad kad vratim film unatrag, shvatim zasto su se do sada neki ljudi i od mene maknuli- upoznali su me malo bolje...
E, sad... pisati ponekad nesto i o sebi, iznositi stavove, misljenja, zapazanja... ili ne?Riskirati da me bolje upoznate? Aa, idemo, pa sta bude..