Lijepo kasnoljetno vece. Krenuli smo u kratku setnju i na kavicu. Prilazeci centru grada primjecujemo vranama zacrnjeno nebo . Zaglusujuca buka njihova graktanja tjera nas da vicemo da bi culi jedno drugo. Prolazimo pored drvoreda i suprug u jednom trenu kaze -“ maknimo se od drveca , da nas ne poseru”. “ Bas ce tebe posrat, nisi ti te srece, ha ha “- kazem ja. Dolazimo na korzo, setamo, i dalje vicemo jer graktanje ne prestaje. U jednom trenutku osjetim kako me nesto , na nekoliko mjesta na tijelu , pljusnulo. I , da - ja sam te “ srece” , osta ja posrana....
Post je objavljen 18.09.2018. u 08:13 sati.