Nekad se dogodi da je stvarnost kao jedan san pa se bojimo hoćemo li se probuditi sutradan bez njega, hoćemo li biti tužni ili sretni...hoće li to sve trajati ili nestati...
A najgore je bojati se sreće, da nebi bili razočarani i ne znali što treba učiniti. Da li propustiti priliku u strahu da ćemo na kraju biti razočarani i razmišljati kako bi bilo da smo ipak pokušali biti sretni i uzvratili osjećaje koji su sličili samo snu ili uživati u tome koliko se da znajući da mozda griješimo ili pak biti sretni i živjeti svoje snove dok im ne dođe kraj...a mozda je samo nebo granica sreći!!

Ja ponovno osmjeh nosim i sreći pjevam, a on sada samo je sjena!! :) Vrijeme donjelo mi je trenutke nove,tj. sreću novu. No, bojim se da ću ponovno biti razočarana jer sve mi je nekako brzo, ali drugacije od ovog prije... Imam strah, no, svejedno se prepuštam sreći što mi je naglo ušla u život. Njegov osmjeh je kriv da zna sto me osvaja...haha Živite svoje snove i uživajte u suncanim danima sto nam vrijeme donosi!! Zahvaljujem svima na predivnim komentarima, podršci i savjetima!! Pusee!!!

Nakon nekog vremena ponovno sam na licu nosila iskren osmijeh...a za to je i bila zasluzna jedna osoba...hehe...
Mogu samo reci da sam odlucila zaboraviti proslost, no ona je uvijek bila negdje u mojoj podsvjesti. Upoznala sam jednog decka kojeg znam jos od osnovne, dopisivali smo se i tako...bila sam happy dok mi se proslost ponovno nije vratila u zivot! Taman kada krenem iznova, tj. dalje i kada se veselim necemu i nekome pri tome ne razmisljajuci o proslosti i njemu, eto sve ponovo da prozivljavam. Preko prijatelja koji nas je upoznao i prijeteljice se raspitivao o meni i rekao joj kako mu je krivo sto mi je ucinio i kako bi bio samnom ponovno da mu se pruzi prilika. Ja vise neznam kako da idem dalje jer meni je jos uvijek stalo i ja neznam sto zelim. Glava mi kaze ne, a srce da, dusa nema mira. Ne mogu vise jer tako zelim otrcati u njegov zagrljaj i sve zaboraviti i oprostit mu, al ne smijem, ne mogu jer tu je i strah da me ponovno razocara i savjeti drugih su da ga zaboravim, a ja ne mogu!!! Ljudi ja neznam sto da radim!! Treba mi vaša pomoć. U školi sam pod odmorima bila vrlo odsutna i to su cure primjetile, samo bi mi suze navirale na oci kada bi se svega lijepoga prisjecala i razmisljala sto bi bilo kada bi ucinila ludost i otrcala mu...
Bojim se jer neznam sto da cinim...luda sam...izgleda da sam samo preosjecajna glupaca opsjednuta prosloscu...ali to sam ja i ne mogu si pomoci jace je od mene. Ja neznam sto cu...da li da ucinim ludost i kako? ili da nekako sve zaboravim i krenem dalje?

...pamtim samo sretne dane... :) ja nisam kao ti, da pamtim samo zlo, ja nisam kao ti, ja ne mogu to...