Nekad se dogodi da je stvarnost kao jedan san pa se bojimo hoćemo li se probuditi sutradan bez njega, hoćemo li biti tužni ili sretni...hoće li to sve trajati ili nestati...
A najgore je bojati se sreće, da nebi bili razočarani i ne znali što treba učiniti. Da li propustiti priliku u strahu da ćemo na kraju biti razočarani i razmišljati kako bi bilo da smo ipak pokušali biti sretni i uzvratili osjećaje koji su sličili samo snu ili uživati u tome koliko se da znajući da mozda griješimo ili pak biti sretni i živjeti svoje snove dok im ne dođe kraj...a mozda je samo nebo granica sreći!!
Ja ponovno osmjeh nosim i sreći pjevam, a on sada samo je sjena!! :) Vrijeme donjelo mi je trenutke nove,tj. sreću novu. No, bojim se da ću ponovno biti razočarana jer sve mi je nekako brzo, ali drugacije od ovog prije... Imam strah, no, svejedno se prepuštam sreći što mi je naglo ušla u život. Njegov osmjeh je kriv da zna sto me osvaja...haha Živite svoje snove i uživajte u suncanim danima sto nam vrijeme donosi!! Zahvaljujem svima na predivnim komentarima, podršci i savjetima!! Pusee!!!
Post je objavljen 16.04.2011. u 13:31 sati.