tužno
odvajkada na našoj bilogori, v našim goricama događaju se zanimljivi događaji, čine ih zanimljivi i na svoj način osebujni ljudi. zašto, zato jer su svoje dotadašnje živote okrenuli na neku drugu stranu, otišli dalje ali opet ne toliko da bi ih proglasili robinzonima modernog vremena ilinedajbože čudacima i psihopatima.
tak je bilo i s vilčekom, vilimom p.
vilim je u zlatnio doba socijalizma radil u lokalnom trg poduzeću kao pomoćni skladištar, šljaker na utovar/istovar poslovima, što je odgovaralo njegovim tadašnjim ambicijama i školskoj spremi.
preporod, oslobođenje domovine od agresora, privatizacija, i vilček ostaje bez posla, odazi gore u gorice i snalazi se kak zna. voli popiti, to ne krije, obilazi dva brega levo, dva desno, svi ga znamo i imamo određene simpatije prema njemu.
vrijeme prolazi, vilček pije prekomjerno, sve je više lud nego zabavan, postaje opterećujuće dosadan. nema ženu, nema djece, brat mu brine svoje brige...ne brine o sebi, voli biti neobrijan, smrdljiv (ne osjeća valjda više), pijan (jer to je to), počinje podjebavat, sve manje radit...ne treba njemu ništa više od onog što niče u prirodi...gljive, to šumsko meso kak ga neki zovu, litrica vina, tikva, salata i paradajz iz vrta....that a life, jebote, meni je dobro......
odjeb prvi, odjeb drugi, vilim više nije dobro došao. netko je nekom ukrao krumpir iz vrta. jel to vili učinio, it doesn't matters...on je postao crna ovca mikroregije...
početak studenog 2005...brat ga traži po vinogradu, vilima nema. traži dugi dan, situacija ista...treći dan, kroz prljav izamagljen prozor kleti na krevetu ugleda vilimovo beživotno tijelo....proteklo je sedam dana od njegove prirodne smrti.....tjelo u stanju raspadanja....crvi....ali vilčekov duh još će dugo juriti nnašim bregovima, zavirivati u naše podrume i podjebavat nas kad se to najmanje nadamo...
vili, živiš vječno....jebi se mali pederu, voljeli smo te
|
