Splitkarenje u po bota

... kao pokušaj ublažavanja hladnoće novije 'industrijske arhitekture'.

[GP]

'Nutricionisti' bi mogli imati opravdanih primjedbi na prakticiranje 'marenda&go', ali vjerujem da je šinjorinama bilo milije iskoristiti kratko (?) vrijeme radne pauze điranjem oko kvarta po predivnom sunčanom danu.

Kad uzmem da čovjek katkada i zube, umjesto u kupaonici, pere jurcajući po stanu, pripremajući se za neočekivano hitan izlazak, onda je ova scena barem oku-ugodnija od toga.

[GP]

Malo je žalosno i onako... zastrašujuće vidjeti sve te nekadašnje respektabilne 'marke' ovako propale, zahrđale, otpale, polomljene... A baš mi je bio simpa taj rezolutni 'Merkur pod šljemom' u logou (nisam vjerovao da se to tako piše!). I ta pjevnost u nazivu firme... 'Da-alma'.

A sad, kad te netko naviga po Splitu onda može reći: "kod ex-Dalme" ili "gdje bio Dobri"...
Sve nešto "ex" ili "bilo pa nema više". A ukorijenjeno u 'pučku memoriju'.

[GP]

No comment

[GP]

Dvije autobusne zone 'kasnije'... 'vratilo me' u šušur Splita.

Gdje i Nono i unuk 'znaju' uočiti lijepu šinjorinu.

[GP]

Čekajući autobus 'za natrag' jer bi mi povratak pješice uzeo previše vremena, sjedoh nakratko na finu kavicu, sâm sa sobom, sabirući svoje dojmove o Vranjicu, mjestašcu kojem sam se godinama izdaleka (prvi puta s Klisa...) divio. Zaključih smireno, na toplom suncu i promatrajući malobrojne mještane-putnike koji su se polako skupljali oko početne stanice busa... "neka tako i ostane - 'izdaleka'...".

Možda nisam vidio što sam trebao, a možda sam i vidio (i čuo) što nisam trebao...
Kako god, moj 'prvi put' ispao je vjerojatno i 'posljednji put'...
Idem dalje; drugamo.

[GP]

I tako... na izlasku iz Vranjica spazih ne baš uobičajenu, ali upečatljivu metaforu u kutu pozamašnog spomenika palim borcima, realiziranog u tehnici mozaika tokom pedesetih...

Golubica i piranja - 'dobro i zlo'!
Ili pak to ja insinuiram jer se je majstor koji je slagao mozaik samo nespretno 'izrazio'...?

Kako god bilo... ima 'nas', što rekoh i neki dan na blogu, 'svakakvih'.
I golubova i piranjâ.

[GP]

S ovom nedužnom sličicom primičem se neslavnom kraju obilaska Vranjicom. Naime uočivši na ulici teretna kolica koja smo mi djeca nekako 'fascinirani' nazivali "japaner", vjerojatno zato jer su bila učinkovitija i fleksibilnija varijanta naših 'tačaka', 'karijola' ili kako ih već zvali, a dizajn koje je očito potekao od lukavih, 'radno manijakalnih' Japanaca... dakle 'pikne' mene ta scena i ja 'opalim' ovu fotku, 'za podsjećanje na djetinjstvo'...

U tom trenu iz kuće 'kao furija' izleti neka ženetina derući se na mene "jesam li pitao za dozvolu da snimam njenu kuću?"... i sve tako neki uspjenjeni "bla bla, truć truć...".

Nije mi to prvi puta; sve o čemu često piše naš kolega-bloger Toco doživio sam nekoliko puta na vlastitoj koži pa već imam cool taktiku za neutralizaciju tuđeg (i svog vlastitog) gnjeva, ali sam se, onako u ipak 'razdrmanom' odlasku s poprišta, zabrinuo za bilo kojeg budućeg (ili nekog prošlog) turista koji bi se (ili se je...) slučajno, ničim izazvan, drznuo snimiti fotku poput ove.

Suosjećam donekle s jadom ili ljutnjom koje vjerojatno osjeća stanovništvo Vranjica zbog višegodišnje otrovne industrije u blizini ili po njih nepovoljnog stečaja "Salonita", ali bogme nisam ničim zaslužio ovakvo istresanje nečijeg prljavog veša nada mnom.
Pitam se je li taj banalni "japaner" zapravo 'zamračen' (otuđen) u pretvorbi pa je proradila obiteljska nečista savjest?

[GP]

Vranjic je uređenjem svog vanjskog obalnog prstena pokazao pretenzije postati (i) turistička 'destinacija' ma kako da ga ta (po meni 'previše'...) 'izglancana' i pomalo 'sterilna' riva izjednačuje s tolikim sličnim mjestašcima na Jadranu dok mu je 'nutrina' i dalje ponegdje u 'stilu' plastificiranih balkonskih ograda, salonitnih dimnjaka, svjetlarnika od staknenih cigala, aluminijskih okvira prozora i vrata, betoniranih nadogradnji i garaža, satelitskih antena i klima-uređaja posvuda.

Možda nisam u pravu, ali npr. jednom Santoriniju u Grčkoj, koji je 'odlučio' održati svoj prepoznatljiv, autohton stil, takvo što se ne bi 'desilo'.
Koji stil će (i emocija uostalom) turistima ostati u sjećanju kad odu iz Vranjica?

[GP]

Nekad je 'ribičija', čini mi se, bila misaoni 'sport'... Osim mentalnih napora ribiča za nadmudrivanjem ribâ ne bi li zagrizle, oni sami su, piljeći u površinu tekućice i očekujući taj sretan događaj, upadali u svojevrsno meditativno stanje, kontemplaciju, u kojima nije bilo poželjno ometati ih.

Danas, vidim, postoje te neke nove 'high-tech' fore, zvonca, svjetleće ovo ili ono, pa čak i plovni-dronovi kojima se na željenu udaljenost daljinskim upravljanjem istovaruje neka hrana za privlačenje plove riba - barem sam to vidio 'na vodama', ne na moru.
Sada dakle usidriš artiljeriju i odeš s društvom pod rogač diskutirati o balunu... Nimalo kontemplativno.

[GP]

Makar me Domenico 'tentao' s vranjičkim sidrom, suzdržat ću (ga) se i radije se osvrnuti na omanju amatersku, poprilično oronulu statuetu Sv. Jurja i zmaja, pod palmom u đardinu prekoputa (sidra).

Vidjeh do sada nekoliko interpretacija 'završne scene' borbe Jurja sa zmajem, ali nikad do sada nije u njima pored skončanog zmaja i Juraj ostajao bez ruke, koplja te pola noge...

[GP]

Uz ovu su scenu moja 'priželjkivanja' (neću reći 'očekivanja') kako bi takvo mjestašce poput Vranjica 'trebalo' izgledati, bila ozbiljno narušena. Već sam dotada, šećući sredinom mjesta i promatrajući, shvatio da je očito 'laka dostupnost cementa', među ostalim, dovela do 'lokalne', po meni ružne prakse dograđivanja, prigrađivanja, pregrađivanja i nadograđivanja bez imalo sklada s izvornim graditeljskim stilom.

Primjerice, dodane garaže i terase ili balkoni (s groznim ogradnim stupićima) uz korištenje betona i građevnih bloketa od troske ili pak česta ugradnja aluminijske 'stolarije" srozali su nekad možda postojeći šarm ovog mjestašca, izvorno građenog kamenom.
Šteta.

[GP]

Dopala mi se zamisao da se, izgleda, cijela ulica nazove 'domom' jednog od najpoznatijih Vranjičana, don Frane Bulića, a čiji je kip u Zagrebu postavljen na dostojanstvenom mjestu... iza vrijedne secesijske zgrade, bivšeg sjedišta Nacionalne i sveučilišne biblioteke, s pogledom na otvorenu, neskrivenu širinu Botaničkog vrta.

I sâma 'zvučnost' ove adrese 'ušla mi je u uho' te sam još neko vrijeme podsvjesno ponavljao, 'osluškivao' i poigravao se s tim "Dom-don...".

[GP]

Vjerojatno drugdje po Dalmaciji 'nisam pazio' pa sam tako na ulicama Vranjica bio 'naglo iznenađen' kolike kuće su zapravo građene izravno na "živu stijenu". Je li to (bio) nedostatak dinamita za miniranje temelja ili pak dobra građevinarska praksa tog doba, ne znam.

Čut će se.
A ja ću odsada 'bolje paziti'.

[GP]

Predmnijevam što je vodilo ono neko davno društvo da učini napore, ponegdje vrijedne divljenja, kako bi stanovništvu dobavilo pitku vodu te da na svakom mogućem mjestu postavi zdence, špine, tekuću vodu... Voda se tada s pravom smatrala darom prirode - i bila je više od prijeke osobne potrebe - poput nekog društvenog dobra. I sastavni dio humanog okoliša.

I nova građanska Europa prepoznaje to viđenje pa u svojoj civiliziranoj infrastrukturi: parkovima, biciklističkim stazama, šetnicama, zelenim površinama, turističkim koridorima, plannarskim stazama... sve više širi mrežu punktova na kojima putnici namjernici mogu utažiti žeđ, oprati ruke i umiti lice... a njihovi dvonožni ljubimci uroniti svoje žedne njuške...

A kod nas!?

[GP]

Oko ove scene imao sam već na 'licu mjesta' poprilične 'osobne dileme'... Bijah tog dana, iznimno, uronjen u mediteransku atmosferu, mirise i uvjetovane reflekse Jadrana koji mi prizivahu plavo more, nepregledne horizonte, nepomućene zalaske sun(a)ca. i pokušah se, s teškoćom, uživiti u osjete i osjećaje šetača namjernika koji bi prisjeo na ovu ovdje klupu željan odmora očiju na obrisima Kozjaka, klisuri Klisa i tihom mirisnom moru.

Može li mašta apstrahirati te ne baš inspirativne betonske i čelične grdosije koje se nameću kamo god odavde pogledao?
Ne dešava li nam se to isto u svakodnevnici kad nam se, kako je to ponovno zatitrano aktualnim postovima na blogu, kriterij 'normalnosti' toliko poljulja da cijeli društveni 'sloj' koji prekapa po kontejnerima uzimamo zdravo za gotovo.

P.S. Drago mi je što (mi) je Zen Zi spomenula večernje vidike odavde unaokolo, kada u mraku točke svjetala ostalog života i njihovih odraza u moru prevladavaju nad ostalim 'nametnicima'. Barem nakratko.

[GP]

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim koliko su 'zeznuti' bili ljudi Vranjica i velikog dijela tog (Kaštelanskog) zaljeva s azbestno-cementnom industrijom koja im se bila nagruvala pred nosom. Pravi jad krenuo je, vjerojatno, sa 'zakašnjelim' otkrićem/priznanjem da je azbest, kao materijal kojeg su radnici/stanovnici zbog nedaleke tvornice 'salonita' htjeli ne htjeli naveliko udisali, itekako poguban za zdravlje.

Anđeo Rafael koji je posljednjih godina postavljen na sâmom ulazu u mjesto kao, kažu, metafora izbavljenja iz môre onečišćenja za mnoge je, čini se, 'došao' prekasno. Jad je, čini se, ostavio neizbrisivi trag.

[GP]

Kad sam se pješice primicao Vranjicu, pitao sam se kako li će izgledati ta njegova spona s kopnom. Priželjkivao sam blagi prijelaz, u osnovi neki krupnošljunčani nasip ili tome slično pa me postojeće graditeljsko rješenje i nedavna intervencija (shvatih to kasnije po GoogleMaps) u usidrenje mladica maslina (?) u drvoredu, valjda protiv bure, nekako razočaralo. Kao da je netko istovario kamione šljunka oko stabalaca i otišao doma.

O ukusima se, kažu, ne raspravlja... pa neću.
Ali tih razočaranja bilo je u nastavku još...

[GP]

Moram priznati da sam sada po prvi puta, koliko se sjećam, uživo vidio 'ono' što se znalo viđati u nekim davnim američkim stripovima, a 'što' smo tada mogli, samo usporedbom s fućkaljkama koje smo kao klinci nožićima izrađivali od ljeskovih grančica, možda pogrešno 'identificirati' kao fućkaljku.

I ovo moje "uživo" je samo relativan pojam, jer ta pištaljka (ili pak 'sirena'?) golemih dimenzija na hali tvornice napuštene proizvodnje, rekao bih, već neko vrijeme nije 'živa'.
Da mi je samo znati kako je to zvučalo kad se njome, vjerojatno, radnicima objavljivao kraj/početak njihove smjene...!?

[GP]

Zabavno mi je primijetiti kako većina nogometnih stadiona 'starog tipa' (i klubova nižeg 'ranga') ima na ulazima vrlo sličan, univerzalan 'instrumentarij': masivne i visoke željezne ograde, iscrtane grbove domaćeg kluba i blagajne koje su ili male 'škuljice' u zidu ili pak prozorčići 'osigurani' rešetkama, kao ovdje. Za svaki slučaj... da nabrijani navijači slučajno ne pograbe blagajnicu skupa s inkasom.

Ovdje sam s 'oduševljenjem' uočio da je taj dotičan 'netko' koji je (čak u vertikali) ispisivao riječ "VRANJIC" bio dovoljno pismen da ga napiše s "NJ", a ne s "N" i "J"... kao što je to službeno ispisano 'tvrdim slovima' na ulaznom zidu nedaleke tvornice.

[GP]

Kad je svojevremeno došlo u modu imati na gruntu "alpski vrt" (rockery garden), ljudi su masovno navozili kojekakvo kamenje u svoja dvorišta da bi se između njih primile kojekakve egzotične ukrasne biljčice.

Ovi ljudi s tim nisu imali nikakvih problema. Kamen(j)a čak imaju i malo previše. Zapravo me čudi da se do sad nisu dosjetili otvoriti privatno alpinističko-penjačko društvo "Free Style Vranjic" s "poligonom" (ili, moderno rečeno, "radionicom" (workshopom)) u vlastitom dvorištu.

Iako laik, slobodan sam izjaviti da gromada nije "meteoritskog" porijekla ma kako ja naslovom (u šali) "insinuirao" da je doletio "odozgo"!

[GP]

Upravo je začudno kako jedna ovakva oaza mira može koegzistirati uz 'nabrijanu' prometnicu tipičnih industrijskih, željezničkih, skladišnih i poslovnih sadržaja.

Tu se, ni desetak metara od 'asfalta', čovjek bez puno napora može posvetiti prijatelju, ljubimcu, sebi...

[GP]

Ovakve 'kombinacije' mi svaki put 'evociraju' pojam 'meta-modela', koji ima toliko različitih stručnih (!) objašnjenja da bolje da se i sâm na ovom 'ležernom' mjestu ne zaplićem u razglabanje.

Samo kao (sličan) primjer navodim zanimljivu 'praksu' - da su postrojenja neke cementare (silosi, dimnjaci, skladišta, ...) uglavnom građena od betona (cementa dakle), a postrojenja ciglanâ (sušare, peći, dimnjaci, skladišta, ...) od cigli.
Niste primijetili?

[GP]

Iako se već poodavno naša odlagališta kojekakvog (a poglavito općeg komunalnog...) otpada 'vide i iz aviona' (satelita čak!), sa sudbinom metalnog, konkretnije željeznog otpada donekle 'imamo sreće' jer se on uhodanim metalurškim postupcima može ponovno pretopiti u materijal za limene 'ljubimce'... ili grdosije.

Brod u pozadini, usidren uz remontni škver u Vranjicu, ne spada baš u grdosije, ali (mi) je poseban po namjeni - jaružanju, tj. 'mehaničkoj obradi' morskog dna i usisavanju ostruganog materijala. Nikad ga nažalost nisam vidio na djelu, a ovdje ja valjda u rukama znalaca, na popravku ili remontu.
Kad već spomenuh te dvije riječi koje su mnogima istoznačnice, katkada se pitam je li 'remont' stvarno, kako mu ime kaže, 'ponovno montiranje' svih (!) rastavljivih dijelova nekog broda.

[GP]

Lijepo mi je bilo vidjeti kako ove ptičurine spokojno i 'diskretno' raspoređene, svaka na svom djeliću životnog prostora bez konflikata žive 'svoj dan'. Nitko među njima nije dokazivao da je 'naš' za razliku od 'njihovih'. Ili obratno.

I da zbog toga ima neka 'viša prava'.

[GP]

Pitam se koje li je nadahnuće imao osnivač poduzeća za trgovinu na veliko, usluge i koješta drugo kad mu je registrirao ime "Poletarac". Na web-u oko tog d.o.o.-a ima kontradiktornih podataka, ali se čini da je osnovano početkom devedesetih kad se, valjda, naslutio 'zamah poduzetništva' i kad su mnogi 'dobili krila'.

Za one koji ne znaju, "Poletarac" je prije demokracije bila jedna od najboljih dječjih emisija 'na ovim prostorima' koju je osmislio Timothy John Byford i za koju je u Münchenu polučio i Grand Prix.
A oni koji ne zaziru od ćirilice neka slobodno pogledaju i špicu te televizijske emisije za djecu.

[GP]

Otkada sam prije nekoliko godina s Klisa uočio taj ubavi (polu)otočić... 'tamo dolje' u zaljevu... pod nekim posebnim zapadnim svjetlom valjda, 'zapiknuo sam si' da ga moram obići. Na noge.

Nisam baš zamišljao da ću iz Splita skroz do Vranjica ići pješke, ali kad sam već ovoga puta optimistički krenuo... nije vrijedilo odustati. Čak i kad sam shvatio da do njega, makar ga gledao kao na dlanu, nema neka prečice, nego 'izvoli sve lijepo unaokolo'.

P.S. Iako se ovi betonski silosi doimaju kao dio 'gradića', oni pripadaju pogonu u Kaštel Sućurcu, 700-tinjak metara iza njega, na kopnu.

[GP]

Ne 'sjedaju mi dobro' neki anakronizmi (u širem smislu). Recimo kad mi sad na -5°C netko pokazuje slike s ljetne plaže... OK, mogu to progutati kao 'sjećanje' ili 'očekivanje', ali cijeli mi 'metabolizam' ovih dana prirodno titra vibracijama zime pa mi je, jednako tako, u najmanju ruku 'neprirodno' jesti svježe grožđe (iz Čilea valjda) u siječnju...

Uhvaćen u žrvanj svoje jesenske 'kronologije' koju trenutačno furam na ovom blogu, moram 'sâm sebi skočiti u usta' pa objaviti ova dva 'strateška mjesta' pod smokvom koja neosporno više pašu uz opaki 'zvizdan' nego ove zimske ciklone.
Preživjet ćete.

[GP]

Ne ponovila se...

[GP]

Svjestan sam da ljudi imaju potrebu svojeg javnog izražavanja - ta i ovaj blog je jedna od praktičnijih, 'uljuđenih platformi' za to. I neke nedestruktivne 'intervencije' u javnom gradskom prostoru, ako su duhovite ili dobro i angažirano 'pogođene', doživljavam uglavnom pozitivno.

Ipak mi nije jasno da se i bahati ili primitivno-seksistički ispadi uslijed osobnih seksualnih neiživljenosti moraju istovarivati na javnim površinama (s ponosnim 'potpisom' čak!) čim se imalo zatitraju hormoni.
To je nekima, valjda, smiješno..., a mnogima i irelevantno.

[GP]

Dok (im) se 'u eter' lokalnog radija vrti predsnimljena 'playlista', škvadra 's radiostanice' izmilila 'napolje'... na sunce, kavicu i dva-tri 'dima'.

I na ćakulu, nadam se kolegijalnu, prijateljsku...
I, začudo, bez iPhone-a kao posrednika!
Još ima nade.

[GP]