|
..osjećam kako lagano UZMIČEŠ
pred mogućnošću da prihvatimo prigodu, koja se možda samo jednom nudi… Jučer mi je tvoja ŠUTNJA- trajala predogo!  Svjesna sam – da je tvoje „udaljavanje“ METAFORIČNO, jer previše smo jedno drugome očiti! Ne znam, možda je tvoja zbunjenost tek VAPAJ – poziv, da ja učinim korak više… Jedino što znam, je da tražim SMIRAJ svome srcu, zato molim te ne iskazuj mi osjećaje metaforično - jer šuteć se ne može voljeti!  p.s. ja odgovorih na postavljen mi IZAZOV! Ja ga predajem: MORU NADE, AMARCORDU, SANTEI, PEGICI i ZRNU GORUŠICE. Zadane riječi su: oseka, trg, snoviđenje, oči, sonata. :))) sretno  |
 Sam naziv govori kako je riječ o blagoj vijesti, radosnom događaju. Ljudi se nikad u povijesti nisu mirili s postojećim stanjem. No, svim njihovim nastojanjima, pojedinačnim i zajedničkim, nije uspjelo bitno izmjeniti opće stanje i čovjekov položaj u svijetu, postaviti temelje sigurnom, trajnom i sretnom življenju na zemlji. Svetkovina Blagovijesti nam govori o novom pokušaju, onom koji počinje pojavom Isusa iz Nazareta i u sebi sjedinjuje dvije tajanstvene moći darivanja i primanja. Pokretačka snaga koja može izvršiti preobrazbu i čovjeka izbaviti iz začaranog kruga dolazi kao čisti dar Božjeg čovjekoljublja. Riječ je o daru ljubavi, osobi kojoj se valja otvoriti cijelim bićem, probuditi sve snage uma, srca i ujediniti se u zanosan hod kao veliko zajedničko kretanje naprijed, prema širokom obzorju uzvišenih Božjih obećanja. Taj se događaj nama predstavlja u obliku poziva da povjerujemo i odvažno krenemo. Postupimo li tako, tijekom našeg hoda naprijed javljaju nam se znaci koji ohrabruju, svjedoče da smo na pravom putu i da smjelo treba nastaviti. Tako je bilo i s Marijom. Pratila je Isusa na putu prema Kalvariji. Svakim novim korakom raslo je njeno uvjerenje da je na pravom putu. Shvatila je kako je svaki dan i svaki događaj, ugodan ili neugodan, za nju jednako dar i potvrda Božje ljubavi. Takva mogućnost stoji i pred nama. Bog nas voli, zato volimo i mi druge, bez interes ai računice, iskreno i nepokolebljivo. Iz takva života rađa se mir i vedrina, pouzdanje i radost što idemo u susret ostvarenju velikih Božjih obećanja. |
|
...prebireš po mojim usnama nježno, krhko,  kao po strunama harfe... ...sviđa mi se taj tonalitet, u ovo kišno predvečerje, dok zima odlazi sa svojim karavanama, ostavljajući svoj trag pri odlasku... ...proljeće je, pokraj tebe udišem  neke nove mirise, ćutim neke nove rapsodije srca... |
|
Rekli su mi da je dosla iz provincije strpavši u kofer snove i ambicije drug je studirao sa njom pa smo se najzad sreli ona i ja shvatih, boze, ovo je sazvežđe za nju – provincija  Srce stade k'o dete da se otima tražili smo se po prethodnim životima ostavih iza sebe svet, zablude, promašaje koji tište prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih usamljeni galeb iznad mora osrednjih reči bi sve pokvarile, samo se ćutke pokraj mene stisla sami, svoji, izbeglice iz besmisla  O da mi je da se još samo jednom zaljubim opet bih gledao niz kej kao niz prugu i opet bih znao da se u oblak zadubim i čekao bi samo nju, nijednu drugu Napisi mi pesmu, mazila se.  Nisam znao da li ću umeti. Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zažmurim - ali postoje u nama neke neprevodive dubine. Postoje u nama neke stvari neprevodive u reci, ne znam... Napiši mi pesmu, molila je. I nisam znao da li ću umeti.  Voleo sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem, a onda odjednom raspored mladeža na njenim leđima kao tajna mapa  pokazao mi je u koje zvežđe treba da se zagledam i tako, eto ti pesma, ludo jedna...  |
|
Očito Gospodine, na Tvom mjestu, mi bismo drugo nešto izabrali da Isusu zemaljskog Oca damo. Da to bude netko tko nije «slavan čovjek» koji nije osvojio kraljevstva poput Aleksandra, koji nije odvojio duhove kao Platon. Oprosti, ali ovakav nam se Josip čini previše sitan pa da je bar on, sveti Josip učinio neke izvanredne stvari na području svetosti: kao na primjer nekoliko čudesa posve očitih, u prisutnosti velikoga mnoštva, pred ljudima koji bi ih mogli potvrditi. Da je liječio bolesne, ili još bolje da je uskršavao mrtve. Ili – da je bar imao neobična viđenja. Ali ne! Kod našeg dobrog tesara toga nema. i same naredbe koje si mu davao, dolazile su u SNU, privatnim putem. Kako nam se onda može reći: «evo sveca, pravog velikoga sveca! Promatrajte ga neprestano, a onda radite kao što je on radio! Bit će bez sumnje, da mi slabo gledamo, Ida krivim mjerama mjerimo - Božanske stvari! Da možda nema koja stvar, još snažnija od čudesa? Da tako je , govori Gospodin. Iako sam uzeo Josipa, svoga slugu, da ga postavim ocem Sinu mome - koji bi bio moj zamjenik i moja slika na zemaljski način.  To sam učinio zato što je bio čovjek PRAVEDAN, koji je plaćao i davao svakome što je njegovo, bez uskraćivanja. najprije Meni svojim vjernošću, koja ga je bez imalo premišljanja gonila na put u Egipat, a da nije znao hoće li sutra, imati što za jesti. Najprije meni, a onda svim ljudima jer su oni moja slika i prilika i jer se ja smatram jedno s njima. Uvijek je držao svojom dužnošću Brinuti se da ne pomanjka nešto drugima, Isusu koji mu je se smiješio, Mariji, bližnjima koji naručuju plug, i onom drugom koji želi sanduk, SVIMA – ne želeći propustiti nikoga. Sveti Josipe, pravedni računovođo, koji daješ mjeru dobro odmjerenu i preobilnu, pokaži mojim kršćanima – govori Gospodin, što to – jednostavno – znači izvršiti svaki dan, svaku svoju dužnost. POUČI ih – kako da postanu sveti! |
|
Ne... Nismo mi bili ljubavnici... Nikad... Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali... I to je sve...  Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno polomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo, ko zna zašto, i ta tajna lebdela je nad desetogodišnjim okeanom prošlog vremena kao ukleta lađa... Negde ovde daleko... Negde tamo blizu... Ni na nebu, ni na zemlji... Nismo mi bili ljubavnici... Nikad... Samo smo se ponekad, u noćima punog meseca, malo tražili po dugim talasnim dužinama Čežnje... I to je sve...  |
|
…od svih filmova koje sam pogledala ( a mnogo ih je) misli mi se uvijek vraćaju na „MOSTOVE OKRUGA MADISON!“ Naglašavam, da ne odobravam UPAD u tuđe brakove, te razvrgavanje istih. Naime, u tome filmu ne fasciniraju ni nevjera, ni romansa na kojoj je naglasak. Ono, što je mene zaustavilo nad tim filmom, jest ta RUTINA u odnosu dvoje ljudi (tj.brak) koja rađa prazninom.  Zanimljiva je rečenica, u kojoj Franceska, na Robertov upit „Kakav je tvoj muž“ , Odgovara „Uredan je!“ Izgovorivši to, postaje joj neugodno, jer shvaća, da je s tom rečenicom, svoga muža opisala kao „stanara“ svoje kuće, a ne kao ljubav svog života. Dijalozi Roberta i Franceske , njihove tišine i pogledi. Pogotovo prisjećanje na ista mjesta, na kojima su istina, pojedinačno boravili, dovode ih do spoznaje, da su se njih dvoje trebali DAVNO sresti, i da su ih svi dotad načinjeni koraci „vodili jedno k drugome!“  Robert u njoj budi osjećaje žene i pokazuje, da je ljubav življenje – a ne navika. Da su osjećaji nešto što se treba dijeliti – a ne podrazumijevati… Da se snovi smiju – naglas sanjati….. Sve što je Frančeska htjela od života – došlo je s tim strancem, koji se slučajno zaustavio pred njezinom verandom!!!  Koliko brakova, živi NAVIKU, umjesto ljubavi. Podrazumijevajući ljubav patnera „nagradom“ ( koju mu zauvijek pripada) koju je osvojio, a ne ciljem, za koji se svakodnevno vrijedi žrtvovati i neprestance mu ići u SUSRET! Koliko god taj film pobuđivao romantiku, on je ipak samo tužna priča (još tužnije stvarnosti) koja pokazuje; da ne vjerujući u IDEALE, prihvaćamo OSREDNJOST…. Pa kad se sa ŽELJENIM sretnemo – shvatimo da prije toga ništa nismo ni imali…. Poanta: Ne slažem se da je „bolje vrabac u ruci, nego golub na grani“! Jer, vrabac se nikad u goluba neće pretvoriti, a promatrajući GOLUBA (pa makar i na grani) barem si siguran u ŠTO gledaš, i srcu je jasno što ŽELI!  |
|
~~°°~~°°~~°°~~°°~~°°~~ Ne govorim ti bas u zadnje vrijeme da te volim i ne gasim ti svijetlo u očima prije spavanja ne govorim ti nešto nježno i ne grlim ti dušu ali ovo ti moram reci previše je gorkog i ljudi su grubi pa ako i ne govorim još uvijek te ono NAJLJEPŠE u meni voli i ljubi... ~°°~°~°~°~°~°~°~°~°~°~  |
|
...ima li što ljepše, od osjećaja koji protječu nama, vremenom i prostorom između nas... ...tako lagano, ujednačenim ritmom, nježno, gotov šaptom, ljubav se prelijeva u akordima ljubavne sonate...  Volim tvoju šutnju i nedorečenost, tvoje polutihe misli, koje ostaju ispisane na „papirusu“ moga srca... Tvoje duboke i jasne oči, svaki tvoj pokret, naša iščekivanja i naše susrete... Volim sve ono što jesi - i sve ono što ćeš tek biti....  |
|
Zaboli,
do dna me zaboli, svaki put da pokušam do neba da te zavolim Pričaj mi, jer nikog drugog ne slušam, uvijek mi stani na put kada u ljubavi pokušam Spremna sam na svaki tvoj hir, u ljubavi da vratim mir Nek' mi do temelja srce izgori, ja birat ću najteži put, jer NE znam da te ne volim Nek mi se život kroz prste izvuče, ja dat ću i suze i bol Ljubav zaslužuje to! Pričaj mi,jer nikog drugog ne slušam Uvijek mi stani na put, kada u ljubavi pokušam Kako vrijeme prolazi, mislim na tebe uporno Neću mijenjati sebe jer volim te neumorno  |
|
Među ljudima za koje ne pitam
odavno netko postoji kome ne praštam a trebao bih Otkad stavljam križ kraj njenog imena vodi me bis kroz godine a jedva se sićan zbog čega je Već je vrime da se pomirim sa svitom tiho k'o da zaronim na dah u svemu sad mogu naći nešto lipo i reći živote dobar ti dan Na te grane ja više ne smi'm past' na njenu dušu prišiti sve što nismo dospili koliko krivih riči pobigne kroz zube a k'o će ih stić' ka i perje bačeno u vitar ne mo'š pokupit' Al' učim se kupit' Među ljudima o tome ne pričam al' znaju mi s lica čitati kome ne praštam a trebao bih  |
|
Kaži mi, da l' ikad misliš na nas? Tišina vlada poljima, koja čuvaju sve naše tajne... Sećanja imaju pravo na nas i svakog jutra bude me... Plačem u sebi, lagano umirem.... Zašto bih plakao, ali ponekad, uvek sama od sebe u more padne od milion još jedna topla suza za tebe... Zašto bih plakao, vidiš, ponekad snovi dobiju krila, evo dajem sve svoje za godine tvoje i što si nekad mi bila... Nadam se, dok dani puze kraj nas, da možda negde i ugledam te stope tvoje... Čekam čitav vek... Zaveden mirisom sna, koji krade mi dušu, a znam da nemam pravo, ne, nemam pravo na nas... Van Gogh  |
|
Osvanuo je još jedan dan – petak, u kojem ću nastojati postiti od svake misli, osjećaja… Postiti od svega, osim od proživljavanja Njegove muke, od poniranja u Njegovu Ljubav… Ponovno ću proći postajama Njegovog križnog puta – postajama poniznosti, ljubavi, potpunog predanja, žrtve, svetosti….  Taj put žrtve je veličanstven i svaki put me ostavlja bez riječi. Tek ne dostatna hvala i suze, izviru iz mog pogleda… Zato ću i danas poći za Njim, bez straha, nesigurnosti, pitanja… Jer, znam da je On; PUT – kojim vrijedi ići, ISTINA – koju vrijedi spoznavati, ŽIVOT – koji vrijedi živjeti. Poći ću za Njim jer mu svakom porom svoga bića vjerujem. Kako ne vjerovati Učitelju , koji svoj Nauk nije pisao zavaljen u udobnu fotelju na najsuvremenijem laptopu, koji nije pisao Pisma radi tiraže i prodaje, radi popularnosti i osobnog profita… Nauk koji je ostavio – objavio je iz razloga da imamo život ! «Kradljivac dolazi samo da ukrade, zakolje i pogubi. Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.» Iv 10,10 Kako ne vjerovati Bogu – Isusu Kristu, koji je svaku riječ Pisma osvjedočio vlastitim životom i potpisao vlastitom Krvlju!? KAKO NEVJEROVATI Ljubavi?  |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
