|
Hvala ti… Obojio si moj život čeznutljivom primjesom ljubavi, iščekivanjem koje zna – kad i gdje se obistunjuje…. Hvala ti… Jer, dao si počinka mome nadanju, i pristanište mojim snovima… Hvala ti… Što neumorno, uvijek iznova, povlačiš nijanse duge, na kišnome nebu… Hvala ti….  |
 “Draga djeco! Otvorite vaše srce Božjem milosrđu u ovom korizmenom vremenu. Nebeski Otac želi izbaviti od ropstva grijeha svakoga od vas. Zato, dječice, iskoristite ovo vrijeme i preko susreta s Bogom u ispovijedi ostavite grijeh i odlučite se za svetost. Učinite to iz ljubavi prema Isusu koji vas je svojom krvlju sve otkupio da bi vi bili sretni i u miru. Ne zaboravite, dječice, vaša sloboda je vaša slabost, zato slijedite moje poruke s ozbiljnošću. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”  |
|
………… u zadnje vrijeme, meni najzanimljivija „igra“, je hvatanje tvojih pogleda… Da, baš onih, za koje želiš da ih ne vidim… Simpatično je to, što ti ne znaš gledati potajice!? Prije svakog takvog pogleda, uslijedi par gesti koje te odaju… Smješnije od toga – jest način na koji ja tvoje poglede dočekam. I svaki taj „slučajni susret“ nas zbližuje , bez pitanja i obrazloženja – sve postaje kristalno jasno. Tko bi rekao - da se bez ijedne riječi, toliko toga uspije reći!!!  |
|
.....samo jednim potezom, skinuli smo maske... ...stali jedno naspram drugoga, Kao pošteni igrači sudbine.... ...kocka SREĆE je bačena..... ...dajem ti prednost! Noćas dame ne biraju!  Jednom ću te sresti znam. Tiha ljetna kiša tad' će da lije... Doći ću neočekivano, sasvim sam i žaliću što te nisam sreo prije. Pričat' ćemo dugo, gledati Beograd prisjećat' se svako uspomena svojih. Eh da sam te znao dok bio sam mlad. Ne bih se odvajao od očiju tvojih. Jednostavno moram usne da ti poljubim pa makar jednom, možda zadnji put. Mene je život naučio da gubim al' zbog tebe na njega biću vječno ljut. |
 Primi me ovoga puta, Gospode, primi. Ne odbaci me molim Te. Dokradi se u moje srce i ostani. Ne želim ponoviti one dane praznine bez Tebe, neka se završe u prašini. Neka se život moj sada otvori svjetlu, zauvijek budan i oprezan. Ne znam što me to zatvara i koja me obećanja primame da se smucam uokolo, tamo amo, putovima, preko livada. Prinesi sada svoje lice sasvim blizu mome srcu i predaj mi poruku svoju. Mnogi grijesi, mnoge izdaje još potajice vrebaju u mome srcu. Ali ne odbaci me zbog toga nikad više. Gospode očisti ih svojom vatrom. (Tagore) |
|
Pepelnica označava početak korizmenog vremena. To je vrijeme pokore, razmišljanja i posta, koje nas priprema za Kristovo uskrsnuće u Uskrsnu nedjelju, preko kojeg smo otkupljeni. Zašto se pepeljamo Pepeo je simbol pokore i pomaže nam razviti duh poniznosti i žrtve. Dok se naša čela pepeljaju prisjećamo se riječi: Sjeti se, čovječe, prah si i u prah ćeš se vratiti. Pepeljamo se kako bismo obuzdali oholost svojih srdaca i podsjetili se da je život na zemlji prolazan. Pepeljenje se koristi od davnine. Kršćani koji su počinili teške grijehe, javno su izvršavali svoju pokoru. Na Čistu srijedu (Pepelnicu), biskup bi blagoslovio marame za kosu, te ih posuo pepelom načinjenim od grana palmi od prethodne godine. Te marame su pokornici trebali nositi tijekom četrdeset dana pokore. Tada, dok su vjernici recitirali sedam pokorničkih psalama, pokornici bi bili istjerani iz crkve zbog svojih grijeha, baš kao što je Adam, prvi čovjek, bio istjeran iz Raja zbog svoje neposlušnosti. Pokornici ne bi ulazili u crkvu sve do Velikog četvrtka kada bi zaslužili pomirenje nakon četrdeset dana pokore i sakramentalnog odrješenja. Kasnije su svi kršćani, bez obzira da li su bili javni ili skriveni pokornici, dolazili primiti pepeo zbog pobožnosti. U stara vremena, nakon pepeljenja slijedila je pokornička procesija. Pepeo Pepeo se pravi od blagoslovljenih grančica palme korištenih na Palmanu nedjelju prethodne godine. Pepeo se blagoslivlja blagoslovljenom vodom i kadi tamjanom. Mada pepeo simbolizira pokoru i kajanje, on nas također podsjeća da je Bog velikodušan i milosrdan onima koji mu se obraćaju pokorna srca. Njegovo božansko milosrđe je posebno izraženo tijekom korizmenog vremena, i Crkva nas poziva tražiti to milosrđe tijekom cijele Korizme uz razmišljanje, molitvu i pokoru.  |
 …evo dobih i ja štafeticu od moje drage Triptih i „zadatak“ da pojasnim naslov svog bloga. Moram priznati da je to s jedne strane jednostavno, a s druge opet nije. Za vas koji ne znate, prije sonate imala sam blog koji se zvao „škorpion 12“! Sonata zvuči nježnije – ali je u stvari nastavak starog bloga… Istina s nekim novim licima i događajima….  „Sonata o ljubavi“ je dnevnik jednog srca, koje živi od ljubavi, zbog ljubavi, za ljubav… |
|
…Kiša uspješno sapire
tragove na kolnicima… No, može li izbrisati sve tvoje maske, koje nosiš tako vješto – da čovjek ima potrebu povjerovati – da su tvoje pravo lice. Možda – jedno od „pravih“! No, ja svemu „dopuštam“ imati samo jedno lice i naličje. Sve drugo je prevara, u koju neki imaju potrebe vjerovati - ali ne i ja! Stoga ću večerašnji „BAL“otplesati s NJIM… S čovjekom bez maski.  S čovjekom koji na licu nosi BOJE DUGE, koje potajno skriva u očima… S čovjekom koji PLEŠE s tebi nepoznatim koracima i SANJA s tebi nepoznatim snovima … ……..Laku noć dame i gospodo. Eto, i ova predstava je završena. Nadam se da ste uživali u njoj. Bilo je zadovoljstvo glupirati se za vas sve ove godine. Nadam se da ćemo se još videti u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi, u nekom drugom cirkusu. Odlazi cirkus iz našeg malog grada širokim drumom što izlazi na most. Odlazi cirkus i ja se pitam sada: ko je domaćin a ko je bio gost? Odlazi cirkus, za sve je bolje tako. Mnogi su predstavu shvatili do sad. Nove pajace ce masa naći lako jer drugi cirkus ce doći u naš grad. Ma sve je bilo samo fol. Sve je to samo jeftin trik. I sve te maske kriju bol i neki sasvim drugi lik………….. |
|
I verući se Uz i silazeći Niz patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka trena, Vrh je najveća prevara u čitavoj priči...  Čim ga dotaknemo on potone tromo, kao lubenica na vodi, i već sledećeg trena izroni nam za leđima, obeshrabrujuće uzvodno, plutajući kao velika crna bova koja iz nekih zvezdanih razloga obeležava to razveđe Vremena Koje Nam Je Dato, vremena koje nam je udeljeno, ubogima, kao milostinja pred Crkvom Beskonačnog... Danas je uveliko iščekuješ, a već sutra ti ostaje samo da se sećaš, i tek na kraju ukapiraš da su Prave Stvari uvek s one strane brda, ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi... Zvuči suviše poznato?...  |
 Priznajem da nisam odmah znao da je to Ona... Mogao bih je jednostavno opisati kao tihu i razložnu osobu punu razumevanja, ali, ruku na srce, to bi bio sasvim pogrešan opis... Jer moja Anamaria je verovatno najćudljiviji stvor na svetu? Umela bi da se rasplače poletevši visoko na čarobnom ćilimu Smeha, i da lednom tišinom iznenada zamrzne žuborni izvor Brbljanja. Neka Njena Ponoć otkucavala bi kad bih ja pomišljao da bal tek započinje? I Pepeljuga je napravila posao time što nije ostala do kraja, volela je da kaže... Gordi runolist njene Posebnosti cvetao je na vratolomnim liticama Kaprica, veličanstveniji od pristupačnih cvetova taman za onoliko za koliko je Divlje veličanstvenije od Pitomog... Ali... Priznajem da nisam odmah znao da je to Ona... Ne, kako sam mogao znati? Pre je mogla biti Tek Još Jedna U Traganju Za Njom, samo još jedan beli kamenčić neobičnog oblika, prevrnut u plićaku zlatonosne reke... Pričala je o uobičajenim trivijalnostima, o rodbini i prvim putovanjima, ali tamne boje njenog glasa oslikale su čudne slike u mojim mislima, i dogodilo mi se nešto što nikad do tad nije.  Po prvi put sam požalio što je nisam video kao sasvim malu, i teško da ću ikad onom besposlenom četrnaestogodišnjem klipanu oprostiti što na svom omiljenom biciklu marke «herkules» nije napravio i krug oko školskog dvorišta u kom su klinke iz prvog-«x» baš tad igrale «i rešeto srce ima»... Kako sam mogao izdržati tolike godine da je ne vidim? - Otac je izabrao to «Anamaria»... Mogli su mi dati i neko drugo ime... Danima smo šetali kejom na odstojanju po propisu seoskog korzoa, kao da za nekog čuvamo mesto između nas?  Prošlo bi čitavo veče a da se ne dodirnemo, ali odavno znam da u tome i jeste čarolija. Želja se razlikuje od Pohote i po tome što pukne tu i tamo, kao kićanka na biču Nežnosti... - Mama je, opet, previše originalna... Ona je htela da me nazove po nekoj rečici, tu negde, u Baranji... Uf... Uvek zaboravim po kojoj? Morao sam na put sledećeg jutra, i pošao sam ubeđen da je Daljina onaj ključić kojim se navija Čežnja, a vratio se shvativši da uveliko možeš čeznuti i za nekim kraj koga si? I nikad je nisam pitao da li se setila te rečice? I, što je najgore... Nikad joj nisam rekao ni da sam usput prešao na desetine bezimenih rečica koje sam nazvao po njoj...  |
|
- Nije to jednostavno kao što misliš… Nisi čuo da u nekim igrama dame biraju? Znaš, ja sam već svašta prošao… I pomalo istrošio baterije, na žalost… Pa se ponekad osećam kao imela u zelenim krošnjama njene mladosti. Kao nepotrebni prigušivač na revolveru svih tih raspucanih emocija.  Njen smeh je glasniji, njen bes strasniji, u svakom našem ehu Ona odzvanja kad ja uveliko utihnem, mesečina se veselo sanka po svili njene kože dok tu, odmah pored, tama u kalupima mojih bora izliva strune za svoju melanholičnu lutnju. Da li sam time što je toliko volim stekao pravo da je sad povlačim za ruku kad zastane pred izlozima koje sam ja već odgledao, i da joj sebično prepričavam sva ona uzbudljiva poglavlja koja čezne da pročita? Da li sam time što sam zapalio tu buktinju stekao pravo da sad njen uzdrhtali plamen umaram u promajnim pećinama svoje rezigniranosti, i da li se ona uopšte rasplamsala zato što sam je ja zapalio, ili bukti naprosto zato što je Buktinja, sam đavo će ga znati?  No, bilo kako bilo, Ona je suvlasnik moje sudbine... Kupivši me za par osmeha na pijaci Robova Pomirenosti povela me je u svoju osamljenu palaču obraslu bršljanima mašte, dobro znajući da ću i ako me oslobodi nositi njen žig, da ću se ubuduće i rađati s njim, kao s neobičnim mladežom na mišici... Rešila je ovaj rebus od mog života prosto, poput kafanske zagonetke sa šibicama u kojoj pomeranjem jednog jedinog drvceta promeniš smisao svega, i onako u prolazu, kao da traži prašinu na polici vitrine, izdrobila je pod pristima delić natrule cirkuske mreže nad kojom sam tako nepromišljeno hodao po žici, i istog tog trena postao sam svestan nad kakvim sam bezdanom, i pod kakvim sam bezdanom, i kakav to bezdan nosim u sebi... (ofcorse Balaš) |
 Jednom kada se”pronađem”, hoće li tebe biti na tim novim stazama.... I hoće li u tom svijetu “logike”, mirisati jesenje kiše.... Hoće li lišće spremati svoj lijepi “ležaj” za zaljubljene, i sunce zalaziti u istoj ljepoti..... Hoće li i u tom “svijetu” bit razloga zbog kojih se i nasmiješ i zaplačeš, hoće li tu biti “očiju” od čijeg se pogleda živi - od čijeg sjaja dah zastaje? Bojim se putova, noći i dana, kojima bih morala proći bez tebe, jer ne znam da bih ikoga više mogla voljeti?! |
|
Pričati ćemo o nevažnim stvarima, o vremenu recimo. Ljudi vole kad se izgovaraju besmislene riječi poput: dobro je, vedro i sutra je novi dan. Nasmješit cu se , zatreperit trepavicama Prekrižiti nogu preko noge. Ti , nasuprot mene, uputit ćes mi nehajan pogled. Povući dim cigarete i načeti temu jednako nevažnu kao o vremenu. Kad dođe vrijeme za to, pozdraviti cemo se. Jednako banalnim riječima koje često rasipamo. To se očekuje. Izaći ću, bez traga na duši. Ostat ćes , jednako obilježen istim. Pamtit ćes me jedino po osmjehu. Pamtit ću te po nehajnom pogledu. Možda će kišiti večeras. Al dobro, sutra je novi dan.  |
|
Ljubim te na hridi, moje uzavrele čežnje i ne pitam vrijeme - Stoji li il se miče…. Nije važno, doista nije važno, hoće li netko ovu noć privesti kraju…… Jer dok te se god budem doticala snivajući na ležaju bespuća, Znat ću da te samo noć sa mnom dijeli, da samo ona mi je suparnica!  |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
