|
Čudno je,
gubeći se u plavetnilu tvojih očiju, - slušati kako voliš kiše…. I tvoj pogled U meni rađa ushitom, čežnjom, za lišćem koje vene….. Kraj tebe se ne mogu naužiti jeseni, jer uvijek i iznova u meni BUDIŠ proljeće! Volim te, možda netko zna i zbog čega. .......Ja – NE ZNAM! Jedino što znam, je da iščekivanje tvog dolaska u meni rađa vjetrove, koji bespoštedno kovitlaju mojom nadom, pripremajući me, za jedan novi početak...  |
 Počinješ vjerovati kada se izdigneš iz svoje boli, kada više ne misliš na svoju bolest i muku nego kad u sebi počinješ osjećati ozdravljenje, mir, oslobođenje, kad u svojoj mašti gledaš poput nove vizije sebe ozdravljenog, oslobođenog muke i nevolje, sebe spašenog, obraćenog, novog, čistog i svetog. "Što hoćeš da ti učinim?" To je odlučujuće pitanje u svakoj molitvi. Isus ne pita: "Što ti se događa? Je li ti teško? Koja te muka muči?", nego čovjeka izvlači iz njegove muke, bolesti i fiksiranosti na zlo. Pitajući ga: "Što hoćeš da ti učinim?", on zapravo kaže: "Gledaj u ono što hoćeš da ti učinim i bit će ti". Zato Isus neprestano ponavlja raznim ljudima koje je ozdravio ili koje je oslobodio od njihove muke i nevolje: "Idi u miru, vjera te tvoja spasila". Tomislav Ivančić |
|
Je li moguće obratiti se u dvije minute?  Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha... Moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga... "To se čini vrlo nevjerojatnim. Bez razmišljanja i rasprave nema prijelaza iz nevjere u vjeru. Obraćenje je rezultat unutarnjeg razvoja koji može biti više ili manje spor, a njegove etape često se mogu rakonstruirati tek mnogo kasnije, a u tim razdobljima sama podsvijest igra tihu, ali aktivnu ulogu. Niti jedan sud ne može doći do presude ako prije nije bilo rasprave, a sud savjesti može se izreći tek pošto ona potpuno upozna slučaj. Osim toga, slobodna volja pretpostavlja izbor, a izbor između dvije proturječne misli nije moguć ako nisu obje dugo ispitivane. Rijetki su primjeri nenadanih obraćenja, i o svima se može raspravljati. Promotrit ćemo dva slučaja – obraćenje svetog Pavla i Paul Claudela. Sveti Pavao, Židov velike kulture, odgojen u Gamalijevoj školi, obratio se na putu prema Damasku, kamo je krenuo da rasprši i uništi kršćansku zajednicu. Sam je ispričao kako je o podne iznenada zaslijepila silna svjetlost (u doslovnom smislu), dok ga je neki glas zapitao: "Savle, Savle, zašto me progoniš?" Na pitanje "Tko si ti, Gospodine?", glas je odgovorio: "Ja sam Isus kojega ti progoniš". Sveti Pavao se odmah obratio na kršćanstvo. Čas prije toga bio je progonitelj, a od tog časa započeo je karijeru prognanika, što će ga odvesti u Rim i u mučeništvo. To je najznamenitije obraćenje u povijesti, tako da je izraz "naći svoj put u Damask" postala uzrečicom. Ipak treba istaknuti da se to dogodilo o podne, da je sunce bilo u zenitu, te da uz takve uvjete nije ništa običnije doli blještavilo, posebno usred pustinje. Osim toga, neki smatraju da je Pavao bolovao od neke živčane bolesti, a povremeni napadi mogli su u mozgu izazvati neke pojave koje su se očitovale u obliku halucinacija ili bljeskanja, popraćenih sa više ili manje slušnih obmana. Konačno, polagano kretanje karavane što je krenula iz Jeruzalema u Damask, pogodno je djelovalo za meditaciju, pa i ne uzimajući u obzir čudesno zbivanje, može se razumski pretpostaviti da je sveti Pavao malo pomalo postao svjestan izvanredne ljepote Kristove poruke, da nakon nekoliko sati dubokog razmišljanja dođe do objave, do onoga što nazivamo "rasvjetljenje", želeći izraziti snagu kojom se neka izvjesnost nameće našem umu. Što se tiče Claudela, sjetimo se da je po rođenju bio katolik, da je primio kršćanski odgoj, da je bio pjesnički genij – sve je to pridonijelo da je pronašao smisao za "vječno Božje djetinjstvo" u Notre-Dame jedne božićne noći, usred svijeća i pjesama; to se može smatrati dosta prirodnim. Claudel je osim toga priznao da se četiri godine opirao milosti, što jasno pokazuje da njegova vjera nije došla iznenada, nego da je sazrijevala i da je prihvaćena tek na kraju teške borbe. Uostalom, i sami crkveni ljudi više ne inzistiraju toliko na čudesnom značaju obraćenja svetog Pavla, još često i rado citiraju obraćenje Paul Claudela samo zato što se za njega može dati psihološko, sasvim vjerodostojno tumačenje." MEĐUTIM – ja sam kao ateist ušao u jednu kapelu, a nakon par minuta izišao sam iz nje kao kršćanin, promatrao sam svoje osobno obraćenje sa čuđenjem koje još traje. Nenadana obraćenja nisu tako rijetka; činjenica da o njemu piše onaj koji ga je doživio – zbog suzdržanosti, bojažljivosti ili straha od nerazumijevanja, ne znači da je takvo obraćenje stvarno nemoguće. Jedna ponoćka može stvarno probuditi duboka čuvstva u mladiću koji je bio "kršćanin po rođenju", kao što je bio Claudel, svakako i iznad svega kad je kroz dulje vrijeme napustio vjeru – ali osjećaj koji traje cijeli život i koji usmjeruje sve djelovanje, to nije baš veoma često. Više negoli neko posvješćivanje, obraćenje Paul Claudela bilo je uspostavljanje veza s transcendencijom na koju je njegovo srce zaboravilo, a njegovo je vrijeme nije poznavalo. Pripisivati obraćenje svetog Pavla složenim utjecajima sunca i delirijima mozga, predstavlja dvostruko veću poteškoću, suprotstavlja se opisu samog apostola, čini nerazumljivim oštroumnost njegove misli, širinu njegova izlaganja, ispravnost njegova života. Sunčanica nije nikad bila u stanju potaknuti nauku o nekoj novoj religiji, i čovjek s halucinacijama ostaje im podložan, ali ne ponavlja se isti govor kroz trideset godina. Odbijajući vjerovanje u ono što smatra nemogućim, čovjek upada u nevjerojatno. Moj je otac htio da odem u ulicu Ulm. Pošao sam onamo kad sam imao dvadeset godina, ali sam stupio na krivi nogostup i umjesto da uđem u višu učiteljsku školu, ušao sam u kuću redovnica klanjateljica, tražeći ondje u kapeli prijatelja s kojim sam trebao večerati. Ono što vam kanim ispričati nije povijest nekog intelektualnog otkrića. To je opis kao o jednom fizikalnom pokusu, skoro kao laboratorijski pokus. Dok sam otvarao željezna vrata samostana, bio sam ateist... Bio sam to još i unutra u kapeli. U skupini vjernika, nasuprot svjetlu, vidio sam jedino sjene, među kojima sam mogao otkriti svog prijatelja; na kraju tog prostora blistalo je neko svjetlo: nisam znao da je to Presveti Sakramenat. Nikakva ljubavna muka nije me morila, nisam bio zabrinut, nisam bio radoznao. Religija je bila za mene kao neka stara tlapnja, a kršćani kao neka vrsta što je zaostala duž hoda evolucije: povijest se izjasnila za nas, za ljevicu, a problem Boga bio je već riješen u negativnom smislu barem pred dva ili tri stoljeća. U našem ambijentu religija je već bila toliko promašena da smo bili antiklerikalci samo u izbornoj kampanji. A tada se dogodilo ono neočekivano. Kasnije su neki pod svaku cijenu htjeli da priznam kako je vjera djelovala u meni od početka, da sam i ne znajući, za nju bio pripremljen, da je moje obraćenje bilo samo naglo, svjesno spoznanje duhovnog raspoloženja koje da me već davno predodredilo za vjerovanje. To je pogrešno... Još i danas vidim tog dvadesetgodišnjeg mladića, što sam onda bio, nisam zaboravio čuđenje koje ga je zahvatilo kad je vidio kako se s kraja one kapele, bez osobite ljepote, na jednom pred njim otkriva jedan svijet, jedan drugi svijet nepodnosiva sjaja, lude jačine, čija je svjetlost u isto vrijeme otkrivala i sakrivala prisutnost Boga, onog Boga, za kojega bi se čas prije zakleo da nikad nije postojao, osim u ljudskoj mašti; u isto vrijeme ga je preplavljivao neki val koji je zajedno širio radost i nježnost, bilo je to kao neko talasanje čija je moć lomila srce. Sjećanje na to nikada se nije uzgubilo, pa ni u najgorim časovima života, koji je više nego jednom donosio užas i nesreću; od onda nema on druge zadaće nego svjedočiti o toj nježnosti i o toj jasnoj čistoći Boga koji mu je onog dana pokazao kako je on sam nešto suprotno – da je od blata sazdan. Pitate me tko sam? Mogu vam odgovoriti: ja sam ponešto mutna mješavina ništavila, mraka i grijeha, što bih zbog taštine koja se svuda uvlači – mogao sebi pripisivati više tame no što je moguće sadržavati, i više grijeha no što ih je moguće počiniti; naprotiv, moj udio ništavosti je neosporan, to je moje jedino bogatstvo, to znam, to je kao bezdana praznina otvorena beskrajnoj darežljivosti Boga. Ovo svjetlo nisam vidio tjelesnim očima, jer to i nije bilo svjetlo što nas osvjetljuje i od kojeg pocrnimo: bilo je to duhovno svjetlo, to jest svjetlost koja poučava – to je bila istina u usijanom stanju. Ona je definitivno preokrenula redoviti poredak stvari. Mogao bih čak reći da otkad sam je ugledao, za mene postoji samo Bog, a sve ostalo je tek hipoteza. Mnogo puta su mi rekli: "Gdje je nestao vaš sud, vaša slobodna volja? Čini se da se od vas može učiniti što god se hoće. Vaš je otac bio socijalist, pa i vi postajete socijalist. Ulazite u jednu crkvu i postajete kršćanin. Da ste ušli u neku pagodu, postali biste budist, a da ste ušli u džamiju, postali biste musliman." Katkad si dopuštam da odgovorim na takva pitanja pa mi se dogodi i to da odlazim s kolodvora, a da ipak nisam vlak. Što se tiče mog suda i moje slobodne volje, mogu ustvrditi da sam se njome služio tek poslije svog obraćenja, kad sam shvatio da nas samo Bog može spasiti od svih ovisnosti na koje bismo – bez njega – bili nemilice vezani. Konačno tvrdim: Bilo je to objektivno iskustvo, nešto poput fizičke pojave i ja nemam ništa dragocjenije da vam prenesem od slijedeće poruke: povrh ili – još bolje rečeno – preko svijeta koji nas okružuje i kojega smo dio, postoji jedna druga STVARNOST, neizmjerno konkretnija od ove u koju općenito imamo povjerenja, a ta stvarnost je ona konačna pred kojom više nema pitanja. (André Frossard ulomak iz knjige Bog u pitanjima) |
|
"Sagradio sam tako predivne dvorce u oblacima,
da se na zemlji zadovoljavam sa ruševinama..." Tko voli taj moli! Ljubav je molitva. Ljubav u sebi nosi vapaj Bogu da bude uslišana, tj. prihvaćena i uzvraćena. Sveti Augustin kog je, ne tek molitva, već ljubav i suze majčine Bogu privele, piše: “Ako ne želiš prestati moliti, ti ne prestani željeti. Neprestana tvoja želja, to je tvoj neprestan glas. Zašutjet ćeš ako prestaneš ljubiti.” Vidiš, sama činjenica da nekog voliš daje ti pravo uzdati se da će i osoba koju voliš tebe zavoljeti. Dobro da si bogobojazna, ipak nemoj pretjerivati, jer - zar si ti u sebi probudila želju da voliš, i zar si planirala da ti se dogodi upravo prema toj osobi, zar ti možeš ne željeti ono što želiš, zar možeš ne voljeti kog voliš, zar si zavoljela jer si spoznala da je ta ljubav moguća...? Nisi ti odabrala ljubav, ona je tebe odabrala. Naš dragi, ali i nedokučivi Bog iza svega stoji. I nije na nama da shvatimo, jer i onako ne možemo shvatiti, zašto želimo i zašto nam samo jedna molitva iz srca navire - htjeli mi to ili ne htjeli - prešutjeli je, ili je iz bogobojaznosti zatomili. Ona je tu, dok je i ljubav tu. Sve ako i želiš što ne bi trebala željeti, dok ne spoznaš da to doista ne želiš - ti željeti ne možeš prestati. Sve ako i voliš kog ne bi trebala voljeti, dok voliš - ti izbora nemaš nego voljeti. Tako je i s molitvom: moraš moliti ono što ti srce moli, makar ti takve molitve izgledale apsurdne. I znaj da pred Bogom uvijek imaš izgovor: ako je uslišanje ove molitve nemoguće - onda je i ova ljubav koju si u meni probudio isto tako nemoguća. A to je već njegov problem. Reci mu da u tvom srcu ljubav ugasi, i neka te sjećanjem na nju ne muči, ili neka je samim sobom nadomjesti - ako želi da za uslišanje ne moliš. Moli ti, može on. On koji vrti sudbine ljudske, koji stvara iz ničeg sve, koji pretvara sebe u kruh - kako ne bi mogao ono što nama nije moguće. U ostalom on želi da moliš i ne sustaneš - samim time što tvoja želja i ljubav ne sustaju. Od kud bi ti mogla znati što je za tvoje dobro? I što bi to zapravo značilo prepustiti da bude njegova volja? On koji to jedini zna, nek od riječi tvojih molitava sastavi sebi onu koju od tebe očekuje. Ti se tek pobrini da ga opskrbiš dovoljnom količinom, i dostatno žarkom. I s pravom očekuj da ti neće oduzeti ono za što si molila, osim ako ti ne da više nego si molila. I naravno, osvjedočenje da si to zaista dobila, i spoznaju da se doista radi o višem. Jesam zakomplicirao? Idemo sažeti: od Boga se može izmoliti nečija ljubav dokle god tog nekog volimo.  |
|
Ispitivao sam prostranstvo svog života i našao da su vrijeme i godine izmijenili raspored zemljišta. Dubine su se zamijenile s pličinama, a humus i crljenica s kamenjarom, ilovačom i pjeskovačom. Što je nekoć bilo kamenito sada je plodno, a što nekoć plodno sada je trnjem obraslo. Dok krčim na jednoj strani svog bića, dotle se korov namnožuje na nekoć plodnoj njivi života. I tako Tvoje zrnje pada u me uvijek raznolika. Ipak ne odustajem od sebe! Nije mi dosta kopanja premda su izrasline znak nedovoljno pozorna nadgledavanja! Prepoznaj i ono što je od zrnja niknulo makar do uroda još predstoji mnoga godina.  |
|
Ne uspiješ li naći ljubav za kojom tragaš, obeshrabre li te kušnje i svakodnevna samo-preispitivanja, učini li ti se ovaj svijet odveć hladan i tjeskoban prema onome o kojemu sanjaš i gdje bi volio živjeti, a ulice kojima koračaš sive,odbojne i mrtve, nemoj klonuti i ne očajavaj. Budi hrabar i ustraj u potrazi za nečim boljim, jer ti to zaslužuješ. I ne daj se zbuniti; nemoj dopustit da te pokušaju spriječiti oni koji su cijele svoje bijedne živote proveli opijeni mirisom samoljublja, sebičnosti i samodopadljivosti. Računaj s time da će ti se smijati i gledati na tebe s porugom, no ne budi lijen. Učini još samo taj jedan korak, kada si već toliko prošao, i potraži me ispod duge. Možda se iznenadiš što ćeš sve ovdje zateći. Sva ona bogatstva i vrijednosti koje si tražio, izgubljen među ljudima, više ti neće izgledati tako nedostupni, daleki i nestvarni, kao što ne izgledaju niti meni dok u daljini promatram svijetla na dokovima luke u koju upravo uplovljavamo. Svijetla koja su mi se pri polasku činila tako slabašna i sićušna, sada me zasljepljuju. Bljesak kojemu se divim u tmini noći ispunjava me novim, još nedoživljenim osjećajem i priziva ugodnu i vedru misao u mojoj svijesti. Shvatila sam: tamo je moj dom. (Helen,Rainbow Warrior) |
 SJEĆANJA Osjećam ih u blizini. Za stolom dok kaplju riječi na bijeli papir. Dok prelazim ulicu., tu su, gdje se moja sjena prostire. Njihov dah za mojim vratom, mrzne ono malo prisebnosti što čuvam. Noću, kad zaspim, kraj mog uzglavlja bdiju.. Ako im umaknem, sustići će me brzinom koja zaustavlja dah. Ako ih otrgnem, istrgat ću srce, oči i dlanove. Ako im se prepustim , potonut ću i neću se više pronaći. Zatvorit ću oči i nijekati da postoje. I dok me progone, nijekat ću njihove korake. Možda , Možda, jednom zaborave. (prepisano) |
|
Iako sam to jednom prigodom već učinila,
ponovno pišem neke vama (NE) poznate stvari o sebi, jer sam to dobila za zadaću od naše drage TRIPTIH.  Pa idemo redoslijedom: 1. ne volim jesti PORILUK i „proizvode“ mora. ( to je jedino što ne volim jesti) 2. da imam love – vozila bih najnovijeg Audija i imala lijepu vikendicu na moru (negdje na osami) 3. da sam vitka NE BIH nosila mini suknje – jer mi se taj stil odijevanja ne sviđa 4. da mi ZLATNA RIBICA ponudi tri želje, one bi bile: - zaboraviti NJEGA - uništiti NAORUŽANJE - naći LIJEK za sve bolesti 5. da nisam završila Teologiju, završila bih Psihologiju ( mada jednim dijelom to područje pokriva i Teologija)  eto toliko o NE poznatome ...Ako imate dodatnih pitanja, napišite – na koja budem znala odgovor NAPISAT ĆU GA .  |
|
"...neke bistrine se
nepovratno mute, ALI nikada - dodir svile..." Kad čujem ili kažem NOVA - automatski podrazumijevam nešto novo, apsolutno drugačije od prijašnjeg. Tako i ja! Silno zaželjeh novi dizajn bloga, al ne uspjeh ga realizirat (barem ne u potpunosti) jer ga sama ne znam napraviti…. I tako u NOVU – uđoh sa starim dizajnom…. Priznajem, uđoh u 2007 i s hrpom „STARINA“ , koje bih – iskreno, radije zamijenila novima, nego ih „renovirala“…. Iako netko obožava od starog „izvući“ formu novoga , ja se držim one „novo je uvijek novo!“ Istina, danas je tek 10- i dan Nove, i u 355 preostalih dana ima dovoljno prostora i vremena za lijepe nove sadržaje……. Hm… možda ostavim po koji „ukras“ iz starih dana, tek tako, poradi srca, koje uvijek ima potrebu, da pred sobom vidi dobro poznate „stvari“…  |
|
VOLIM TE dok ti pogledom milujem lice volim te dok ti sjenke razvlače umor na kapke volim te snažnog i gordog dok tražiš skrovište pod riječima plahog dok skrećeš pogled ne bi li te mislima dotakla na tren ne govorim nikome o tom. plaši me nježnost koju osjećam. skrivam se pod plaštom sreće osmijehom kitim vlastito umorno lice ne bi li me mislima dotakao na tren ne govorim ti o tom. koliko te i zasto volim. Nikad zapoceta knjiga zavrsava na prvoj strani. Ona, koja ga je voljela. On, koji to nije naslutio. Ona, koja nije govorila. On, koji je prešutio. ne mislim o tom, zaista ne mislim o tom – rekla je. i zaplakala.  |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
