˝Sad mi je jasno
da sam se već dugo
kretao prema Tebi
i Ti prema meni.
Premda ni jedno od nas
nije bilo svjesno postojanja drugoga
prije nego što smo se upoznali.
Za sve vrijeme
u našoj je neizvjesnosti radosno lunjala
neka slijepa IZVJESNOST
koja je jamčila da ćemo se sresti.
Poput dviju osamljenih ptica
što svoj put preko golemih prerija
pronalaze s pomoću nebeskih znakova,
tako smo se i mi
sav svoj život
kretali jedno
prema drugom.˝
(Robert James Waller
– Mostovi okruga Madison)
"JEDAN OD ONIH ŽIVOTA" ulomak
Kišica je zavela strogi policijski čas u Njegoševoj…
Gurkajući se oko mesta na kalendaru,
Oktobar i Novembar su malo protresli gusto sito oblaka,
prosejavši samo one najsitnije kapi
na ispruženu bronzanu ruku gnevnog spomenika
ispred Gradske Kuće…
Zvanično bi se, možda,
i moglo izjaviti da je vladala tišina,
ali ta tišina je za moj ukus bila preglasna…
Na samoj ivici vibracije,
učinilo mi se…
Ova varoš se, izgleda i ne gasi više.
Ostaje uključena na nekoj potmuloj frekvenciji,
kao da radi "u leru" čitavu noć…
Pučina opustelog trga je odjednom potpuno sludela moj kompas.
Bio sam tako izgubljen da mi je izgledalo prosto nemoguće
da postoje samo četiri strane sveta?
Odoka sam izračunao najdužu dijagonalu,
nadajući se da ću se do njenog suprotnog kraja nekako setiti gde sam to pošao…
Sa katedrale se odronilo jedno "plong",
ali to nije bio pravi udarac zvona…
Verovatno je,
preturajući po policama na gluvom crkvenom tavanu,
zvonar nahotice pomerio tučak velikog mesinganog avana...
Pola jedan, jedan ili pola dva?
Svašta je to moglo da znači…
Ali svejedno…
Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak…
Dobra mera vremena izmedju nas…
Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari.
Ako umeš da pakuješ, naravno…
To što meni ne trebaju više neke sitnice
koje njoj trebaju sve više,
ne daje mi pravo da je nagovaram da ih ne trpa unutra…
Njen kofer, na kraju krajeva…
Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala,
ali nisam pokušavao da je odvratim…
Do pepela se i stiže jedino preko vatre…
Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice,
i nema te priče od koje se može isplesti mreža za hvatanje vremena…
Za sedam jeseni,
koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva,
i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame
iznad izloga prodavnice modne obuće…
i onda će znati…
Sivi dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu
sa smešne stare ogradice od posesivnosti
koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta
u kom su pupile njene ambicije…
Uzdahnuće, verovatno…
Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu,
kao odraz udaljenih zvezda u vodi…
Biće sama , nadam se…
Jer,
tad će se u ritmu njenog pulsa
možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa
koju sam poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina…
Tišina…
Da…
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo…
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca…
Štedeći se…
Učeći se kako ću najbolje voleti nju…
Kada je konačno nadjem…
II DIO
" Te noci sam joj ocutao najljepse rijeci koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da cuje to sto ocutim
i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nicijoj zemlji
izmedju devet salasa u fantazmagoricnoj oazi
koja se u Sahari zita prividja samo onda kada se to njoj prohtije,
tako da ni najprefriganijim geometrima
nikad nije poslo za rukom da je osvoje svojim instrumentima.
I tako obicno u nekoj vedroj noci,
roj Neizgovorenih Rijeci nepovratno odbjegne iz kosnice misli,
i u potrazi za novim mjestom
sumanuto pokusava da otkrije precicu do najblizih zvijezda,
ali zna se,
niko jos sem prevejane skitnice Pogleda nije uspio da dospije do Tamo.
I onda,
pred zoru,
kad posustalo krenu da se stropostavaju,
Vjetar probere najljepse,
podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke kao jastucice,
i njezno provuce finu cetku te velike krosnje kroz svoje kose...
I neizgovorene rijeci
ostaju da trepere u liscu starog drveta zauvijek,
rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cesljicu od jantara...
"Zauvijek?", pitala je uplaseno...
O, ne, ispravih se,
zaboravio sam da "zauvijek" ne postoji...
Jednog dana,
dakako,strovalice se i to stablo,
oprljice ga Oluja,
senluceci gromovima nad ravnicom,
slozice se kula od karata pod teretom Neizgovorenih Rijeci,
ili polegnuti tiho i neprimjetno kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naici ce cerga tog ljeta,
i to ne Meckari ili Dzambasi, ni Gatari ni Korpari,
nego Veseli Sviraci Tuznih Ociju
praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa,
i jos izdaleka,
uspravivsi se u sedlu primijetice u gustoj travi
narocitu racvastu granu boje majskog sumraka,
od koje bi se mogla izdjeljati odlicna viola?!?
I,
vise nego dovoljno godina kasnije,
mozda necija,
mozda prosijeda i mozda bez ikoga,
ti ces ugledati bijelog leptira na jorgovanu i sirom otvoriti prozor,
mameci ga da ti sobu oprasi polenom, proljecem...
A ulicom ce upravo prolaziti mali Cigan sa violom,
vidjet ces samo drozdovo pero na sesiru
kako promice za simsirom
i zacuces Neku Staru Dobru Nepoznatu Pjesmu,
koju prvi put slusas,
a godinama je znas...
I zaplakaces istog casa...
I najzad shvatiti koliko sam te volio...
(Đorđe Balasevic, " Jedan od onih zivota")
.....samo jednim potezom,
skinuli smo maske...
...stali jedno naspram drugoga,
Kao pošteni igrači sudbine....
...kocka SREĆE
je bačena.....
...dajem ti prednost!
Noćas dame ne biraju!
Tko će ti vjerovati,
ako
ne živiš svoje pjesme?
Riječi su naznaka i varka zbilje,
prokazatelji kojih se bojimo,
strijele i katapulti
od kojih nam se valja uklanjati.
Riječi su plugovima otvorene brazde srca,
krv koja teče iz njegovih rana,
nesmotreni porivi nutrine
i izabrana sredstva milovanja.
Riječi su povlašteni znakovi duše
koja se sva usredotočila
na objavljivanje.
A. Š.
Pismo jedne žene
Koračam bosa tvojim tragom
Priljubljujem usne uz tvoju praznu čašu
U tvom odijelu tražim odlutalu toplotu
Pogledom dotičem sve što si ti gledao
Ispisujem ti ime izgovaram ga tiho
Ponavljam sve mazne riječi koje smo ikad rekli
Sjećam se zavjeta tvojih očiju
Tvoj se posljednji dodir još ne odvaja od mene
Sa svakim se danom suočavam
umorna srca
tromih nogu
To što smo razdvojeni pola mi odnosi snage
A ostatak mi treba da bi te sačekala
KEROLIN RIS
„Sretoh te jutros
u hodniku svojih želja,
nepozvanog.
Pomaknuh se u stranu
da te propustm.
Tvrdoglavo se
maknuo nisi.
Da sam barem sinoć
zaključala vrata.“
………… u zadnje vrijeme,
meni najzanimljivija „igra“,
je hvatanje tvojih pogleda…
Da, baš onih,
za koje želiš da ih ne vidim…
Simpatično je to,
što ti ne znaš gledati potajice!?
Prije svakog takvog pogleda,
uslijedi par gesti koje te odaju…
Smješnije od toga
– jest način
na koji
ja
tvoje poglede dočekam.
I svaki taj „slučajni susret“
nas zbližuje ,
bez pitanja i obrazloženja – sve postaje kristalno jasno.
Tko bi rekao
- da se bez ijedne riječi,
toliko toga uspije reći!!!
Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu
ova kiša u prvoj slici budjenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek
ako se nikad nismo voljeli
onda je čudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih
ali
ja vjerujem tebi i kad ne postojiš
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim očima
stišaju bitke
i sve postane zaborav
i kad ti vjerujem
onda znam da ono sto smo živjeli
jedino ljubav moze značiti
Željko Krznarić
Hvala ti…
Obojio si moj život čeznutljivom primjesom ljubavi,
iščekivanjem
koje zna – kad i gdje se obistunjuje….
Hvala ti…
Jer,
dao si počinka mome nadanju,
i pristanište mojim snovima…
Hvala ti…
Što neumorno,
uvijek iznova,
povlačiš nijanse duge,
na kišnome nebu…
Hvala ti….
...Preslušao sam «sekretaricu»,
tri zadnje poruke bile su bez reči,
no, neke glasove i ne moram čuti da bi ih prepoznao...
Laku noć,
Ti Mala Breskvo,
kako si samo mogla da pomisliš
da te neću otkriti po načinu na koji zadržavaš dah?
Mirno spavaj, moja mila,
sanjaj da si perce na krilu galeba skitnice
kog praskozorje zatiče nadomak obala Biševa...
Ja sam inače sasvim OK,
ako si to htela da saznaš?...
(Balaš)
…baš bih, da se u tebe zaljubim!
Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.
Drug je studirao sa njom,
pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih, Bože, ovo je sazvežđe za nju provincija.
Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište.
O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.
Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reči bi sve pokvarile,
samo se ćutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.
O, da mi je da se još jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i čekao bih samo nju, nijednu drugu.
Napiši mi pesmu, mazila se.
Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke,
cakle mi se u glavi kao oni šareni
staklići kaleidoskopa
i svaki put mi je druga slika u očima kad
zažmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine,
postoje u nama neke
stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napiši mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo
sam je tako lako, a tako sam teško to znao da pokažem.
A onda, odjednom, raspored mladeža na njenim leđima, kao
tajna mapa, pokazao mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
Pričati ćemo o nevažnim stvarima,
o vremenu recimo.
Ljudi vole kad se izgovaraju besmislene riječi
poput: dobro je, vedro i sutra je novi dan.
Nasmješit cu se , zatreperit trepavicama
Prekrižiti nogu preko noge.
Ti , nasuprot mene, uputit ćes mi nehajan pogled.
Povući dim cigarete i načeti temu jednako
nevažnu kao o vremenu.
Kad dođe vrijeme za to, pozdraviti cemo se.
Jednako banalnim riječima koje često rasipamo.
To se očekuje.
Izaći ću, bez traga na duši.
Ostat ćes , jednako obilježen istim.
Pamtit ćes me jedino po osmjehu.
Pamtit ću te po nehajnom pogledu.
Možda će kišiti večeras.
Al dobro, sutra je novi dan.
Raspisala sam partituru
za svaki svoj san!
O kad bi se odvažio
i odsvirao ih!
I verući se Uz
i silazeći Niz
I verući se Uz i silazeći Niz
patimo za predelima s one strane vrha, a vrh je senka, tren, senka trena,
Vrh je najveća prevara u čitavoj priči...
Čim ga dotaknemo on potone tromo,
kao lubenica na vodi, i već sledećeg trena izroni nam za leđima,
obeshrabrujuće uzvodno,
plutajući kao velika crna bova
koja iz nekih zvezdanih razloga obeležava to razveđe Vremena Koje Nam Je Dato,
vremena koje nam je udeljeno, ubogima, kao milostinja pred Crkvom Beskonačnog...
Danas je uveliko iščekuješ,
a već sutra ti ostaje samo da se sećaš,
i tek na kraju ukapiraš da su Prave Stvari uvek s one strane brda,
ali ovu misao ipak ne smem pripisati sebi...
Zvuči suviše poznato?...
Nije to jednostavno
kao što misliš…
- Nije to jednostavno kao što misliš…
Nisi čuo da u nekim igrama dame biraju?
Znaš, ja sam već svašta prošao…
I pomalo istrošio baterije, na žalost…
Pa se ponekad osećam kao imela
u zelenim krošnjama njene mladosti.
Kao nepotrebni prigušivač
na revolveru svih tih raspucanih emocija.
Njen smeh je glasniji,
njen bes strasniji, u svakom našem ehu
Ona odzvanja kad ja uveliko utihnem,
mesečina se veselo sanka po svili njene kože dok tu,
odmah pored,
tama u kalupima mojih bora
izliva strune za svoju melanholičnu lutnju.
Da li sam time što je toliko volim
stekao pravo da je sad povlačim za ruku
kad zastane pred izlozima koje sam ja već odgledao,
i da joj sebično prepričavam sva ona uzbudljiva poglavlja
koja čezne da pročita?
Da li sam time što sam zapalio tu buktinju
stekao pravo da sad njen uzdrhtali plamen
umaram u promajnim pećinama svoje rezigniranosti,
i da li se ona uopšte rasplamsala
zato što sam je ja zapalio,
ili bukti naprosto zato što je Buktinja,
sam đavo će ga znati?
No, bilo kako bilo, Ona je suvlasnik moje sudbine...
Kupivši me za par osmeha na pijaci Robova Pomirenosti
povela me je u svoju osamljenu palaču obraslu bršljanima mašte,
dobro znajući da ću i ako me oslobodi nositi njen žig,
da ću se ubuduće i rađati s njim,
kao s neobičnim mladežom na mišici...
Rešila je ovaj rebus od mog života prosto,
poput kafanske zagonetke sa šibicama
u kojoj pomeranjem jednog jedinog drvceta
promeniš smisao svega,
i onako u prolazu,
kao da traži prašinu na polici vitrine,
izdrobila je pod pristima delić natrule cirkuske mreže
nad kojom sam tako nepromišljeno hodao po žici,
i istog tog trena postao sam svestan nad kakvim sam bezdanom,
i pod kakvim sam bezdanom,
i kakav to bezdan nosim u sebi...
(ofcorse Balaš)
TKO SAM?
ŠTO SAM ?
Što sam? Tko sam?
Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.
"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam?
Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.
( Sergej Jesenjin )
Izmedju mene i tebe
Između mene i tebe tako je malo prostora. U taj procjep
stao bi tek treptaj svjetlosti. U njeg se smjestila naša čežnja,
u njeg se smjestila naša ljubav.
Tako smo blizu ti i ja, a opet tako beskrajno daleko.
Dijeli nas tek djelić najmanjeg dijela. A ipak,
koliko god se trudio, koliko god težio i htio,
nikada me nećeš dosegnuti.
Između mene i tebe tako je malo vremena. U taj procjep
stao bi tek treptaj oka. U njeg se smjestio naš život,
u njeg se smjestila naša sudbina.
Tako smo slični ti i ja, a opet tako beskrajno drukčiji.
Usprotivilo nam se čudnovato prostranstvo neodređenih
razdaljina, prostranstvo kojeg nije potrebno prijeći.
Ne napreži se uzalud, jedini moj, ne širi svoje ruke
ne bi li me zagrlio. Između nas je more beskraja -
ne veće, ne dublje od nježnog dodira. Ali zar ne znaš?
To je more ljubavi i ono će nas zauvijek spajati.
A.P.Kezele
Ti i ja
dvije kapi stvarnosti
razlili smo se po snovima
i samo trag iza nas
dokaz je našeg postojanja.
Ti i ja
dva poznata stranca
susreli smo se u beskraju
a šapat vjetra koji nas prati
svjedok je našeg nestajanja.
Srest ćemo se opet
kada nam sudbina odredi isti put
i tada ćemo promIjenjeni vremenom
biti samo stranci
zatečeni trenutkom poznanstva.
..Naslonjena na SAN,
koračam stazama stvarnosti.
Nekako mi se čini lakše,
prevrtati to lišće pod nogama…
I kad progovorim,
ja u stvari – na glas – sanjam…
I kad plačem
- ja se umivam snom…
SAN je svijet u kojem
moj bitak jeste!
I dok se čitav svemir
raspravlja na temu; „Imati ili biti“
- ja se opredjeljujem za SNITI.
Jer,
samo u mome SNU – postojimo MI.
Kažem ti
Nisam hrabrost .
Ja sam varalica !
Kukavica !
Hrabroga lica.
Rekoh ti
Nisam nježnost
Ja sam lažljivica!
- znaš li onu o vuku ?
Ptica grabljivica!
Nježnih ruku.
Pogledaj me,
Nisam ljubav.
Ja sam samo sanjalica.
Ptica silica !
Lutalica !
Čuješ li ?
Za me nema stanica.
ZNAT ceš da te ne volim i da te VOLIM,
jer zivjeti je moguce na dva nacina,
rijec je samo krilo tišine,
a vatra cuva polovinu studeni.
VOLIM te da bih te poceo voljeti,
da bih ponovo poceo beskraj,
da te ne bih prestao voljeti nikada:
zato te još uvijek ne volim.
VOLIM te i ne volim, kao da imam
u svojim rukama kljuceve srece
i nesigurnu sudbinu nesretnika.
Moja ljubav ima dva zivota da bi te voljela.
Zato te VOLIM kada te ne volim
i zato te VOLIM kada te VOLIM.
…Zbog tebe sam obolio u sebi
gdje si ti
I ne smijem te više vidjeti
A gledao bih te
do dna vremena
koje ti činiš trenutkom
trenutkom što je vječnost po tebi
Tvoje prisustvo briše staze moje tišine
po kojima lutam u tvome odsustvu
Nemoj da te vidim
Hoću da te naselim živim sobom
i da prestanem izvan sebe ići tvojim životom
Tražiti te ne znači živjeti
već slijep moliti gluhe ove predjele
da se tobom napune
Vidjeti te ne znači umirati
već hrvati se sa sjenama mutnoga sna
u kome ti iščezavaš
Imati te ne znači hraniti se
već gladnim grlom tamaniti voće
i žednim grudima presušivati izvore
Izgubiti te ne znači osiromašiti
već bojati se pustoši
i naslućivati bijedu
koju za sobom ostavljaš…
…Ti nisi tek preostao.
Izrastao si ,
iz moga SNA,
dosanjanog na već okrvavljenim koljenima!
Čekaj me,
na raskrižju jave i sna,
gdje stajaše mnogi prije nas.
Čekaj me – jer ja ću doći!
Da s tobom usnijem,
stih neke nove pjesme,
jer – rekvijema sam se već zasitila.
Želim se skrasiti kraj tvoga uzglavalja,
i disati pod nebom
što ga samo za mene – razastriješe tvoje oči.
Prigrli me njihovim plavetnilom.
Dotakni me svojim osmjehom.
I znat ću – da sam VOLJENA ŽENA!
Obojeni šapat
u tišini uma
korača hodnikom
razotkrivajući svjetlost.
Spakirana samoća
u putnu torbu,
zarobljena u vremenu
(jedva je nagurah).
Potrošilo se vrijeme,
ne drži me,
ne zadržava me ništa.
Kazaljke sata,
pogled ka njima.
Podsjetnik vremena
koji gubi identitet.
Ne proganja me....
Više nema odgovora,
prestala sam tragati
(suviše ih je).
Pronaći smisao....
(slatko ću se nasmijati).
Ostavit ću ga
zarobljenog u refleksiji
ogledala i sjenki.
Probudit ću nove boje.
Tanja
…Jesi li se kad, družio s TIŠINOM…
Nemaš pojma,
kako ta druženja znaju biti glasna.
Kad je ugostim,
prostor i vrijeme
bivaju ispunjeni
ehom moga srca,
koje
poput puzli,
sastavlja davno izrečene riječi,
u kojima se (tad) moglo naslutiti sutra…
Ja i bezbroj upitnika
plešemo samo nama poznat VALCER,
a tišina se pridruži
u taktu D mola….
I taman
u trenutku kad srastemo s podijem,
kad se sjedinimo s taktovima,
pojavi se svitanje sa svojim notovljem….
Tad tišina,
s nedoumicama i pitanjima, ode spat...
Skrije se u svoj vlastiti mir!
No,
za mene nema ni sna ni počinka…
Jer, treba pohitat u susret stvarnosti,
s nadom,
da si i ti
proveo noć s tišinom
- i da ćemo već danas,
zagrljeni kišom
zaplesati
po taktovima LJUBAVI!
VOLIM TE
dok ti pogledom milujem lice
volim te
dok ti sjenke razvlače umor na kapke
volim te
snažnog i gordog dok tražiš skrovište pod riječima
plahog
dok skrećeš pogled ne bi li te
mislima dotakla na tren
ne govorim
nikome o tom.
plaši me nježnost
koju osjećam.
skrivam se pod plaštom sreće
osmijehom kitim vlastito umorno lice
ne bi li me mislima dotakao na tren
ne govorim
ti o tom.
koliko te i zasto volim.
Nikad zapoceta knjiga
zavrsava na prvoj strani.
Ona, koja ga je voljela.
On, koji to nije naslutio.
Ona, koja nije govorila.
On, koji je prešutio.
ne mislim o tom,
zaista ne mislim o tom – rekla je.
i zaplakala.
… Šapnula sam ti
da
okrećem novu stranicu…
No, nisam ti rekla
da neću brisati
fragmente naše prošlosti…
I što je najvažnije!
Nisam ti rekla,
da ćeš i predstojećim redcima „stanovati“,
kao otisak čežnje,
kao miris lipa,
kao BOJE jeseni….
Jesen
je stigla s pregršt izazova!?
Možda da dokaže,
da je jedini razlog TVOM opstajanju
- bio nedostatak ALTERNATIVE.
Vrijeme je,
da život obojim RADOŠĆU!
Moja JESEN
Od ove jeseni
neće ostati
ni kamen na kamenu
ni list na listu
u godini koja iza ove dolazi.
Rastočit će je vrijeme
i raznijeti vjetrovi
lišće će pobrati marljiva ruka sjeverca
i složit ga u kovčeg prastari
u kojem smrt rastače sve stvari.
Svaki otkinut list je rana
na živoj jagodici ruže
( a sve rane bole!)
pa, ljudi
budite milosrdni
s granama kad ostanu gole.
Još milosrdniji budite s lišćem
koje jedva s kišama bitiše,
jer zaista nije lako,
ja to znam,
kad ti kiša
kao meni ova današnja
tvojom Jeseni zamiriše!
eto toliko o NE poznatome ...
