Molitva
nedjelja , 24.04.2016.
Ugnijezdila sam se
u zlobnoj navici mjesečarenja
mareći za svjetlost jednako kao i ona za mene
vratila dugove prošlih jutara
vjerujući u nepovratnost rezignacije
poštara koji zvoni samo jedanput
Kako da ne udomim običnu domaću mačku
Kad toliko je uporna pred vratima
i kome više vjerovati
oblim plimama ili razlivenim osekama
ionako ih neću dosegnuti umornim odljevima stopala
brojim brojanice unedogled
jedna te ista rečenica i umor ili je to spokoj
Zdravo Marijo
i smiluj se nama
Kormilarima neba
Zar nisam podla u navici da sve banaliziram
i oslobodi nas nas samih
netko zna kome vjerovati
Ima li taj ime
ili mu nije potrebno
smiluj se nama
Marijo
Jer žena si i imaš srce milosrdno
a već sutra ću ga zaboraviti
praćena plimama i osekama
uskraćena za jedno neprisvojeno jutro
Zdravo Marijo i smiluj se
Kormilarima neba
Autor: Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"
Oznake: Molitva, kormilari neba
komentiraj (1) * ispiši * #
Tebi koja si se preselila u Nebo svetih žena
četvrtak , 14.04.2016.
NE BUDI ME ANĐELE
ostarila je moja tuga dok me budiš mali
prozirni anđeo plače mi kraj obraza
ne plači anđele blatna ti korita suze broje
i ne budi me u svitanja jer sam umorna
kao i ti nekad čemu se navraćati
u ovaj stub od krvi ne plači anđele
jedino tugu mi prosvijetli da me nešto obasja
kada ti se suze u blatnom koritu otope
Helena Roguljić Visković (1964 - 2014)
http://www.zadarskilist.hr/clanci/17042014/helena-roguljic-viskovic-preselila-u-nebo-svetih-zena
Nedostaješ...jednako jako kao i prvih dana, broj tvog mobitela nisam izbrisala.. pokušala sam jednom nazvati te, misleći, možda ipak.. no javio se glas koji je ponavljao: "Birali ste broj koji se ne koristi."
komentiraj (3) * ispiši * #
Igračka
subota , 09.04.2016.
Oni koji nas vole
nemaju plave oči
razborita je ruka što me guši
crveno sunce na plahti
nikad viđeno
i lice nalik tek – mjesecu
polupraznoj lončanici – zvjerinjak
iz kojeg se ne može
Jesi li znao
prepoznati slučajnu igru
u suvisloj rečenici tek prošaptanoj i
nedovršenoj
Sivi kromosom pluta mi na obrvi
svijet je plastična masa
iz satkani su prezervativi
da ne bismo osjetili tijela
a što s onima koji vole oralno – plave oči
Zla krv nasljedstva
smijulji se u ogledalu
počešljaj moju dugu kosu makar te ne volim
dok te tražim
neporočna nikad nije postala sveta
poročna ne želi biti
blaženom
Volim izgovor krvi dok
napušta vene
to patuljci plaču jer znaju
vilenjaci su obmana i
lutke nemaju oči
namijenjene prizoru svitanja
nikad nisam željela vesti goblene
tako su simetrični
premda sam naučila biti blaga
prema ljubičastim koncima nemoći
da dovršim sliku
budućnosti koju ne mogu vidjeti
jer zabunom samo
imam tamnopute oči
bljesak u prazni
i vlažna koža
neotkrivenog lica
zar misliš
da rijeke uvijek imaju ušće
ili ti to zoveš izvorom
plakati pred vratima
isto je što i jesti zemlju
koja nas pokriva
blažena i sveta
jer jedino zemlja može biti sveta
kad za svakog je jednako topla
Razotkrij mi dušu
prije nego li se probude mali
kućni duhovi
Sve sam ih jednako počastila
Toplim kruhom i lažima
za koje su našli riječ – istina
i svima jednako protočno nudila krvotok
misleći o životu
kojeg ne mogu produžiti
Zar nije smiješno voljeti cvijeće
i prije jutra ga posuti po grudima
samo zato što nema jezgru
i što oko njega plešu patuljci
oblikovani željom da se utopi
strah
od drhtavice kojoj se ne mogu oduprijeti
Smisleno se rasiplju riječi
Bivaju bezvrijedne
kazna za nepočinjeni zločin
Razapeti Raspetog
i to se može
a On se ne buni i ne budi
male stvari imaju mali smisao
što ih čini velikima u besmislu zvona
koje nije označilo podne
Miris kućne haljine
razbija slutnju
kako će me pokoriti
želja nepoznavanja
A imam ime još ne izgovoreno
na prijelazu godišnjih doba
spotakla sam se sama o sebe
i nisam pala
bio je to let
let u prazno tkivo ovulacije
Oni koji nas vole nemaju plave oči
nasmij se dok me čitaš
ništa nije vrijedno patetične ozbiljnosti
izuzev svetaca
a ni njih ne bi bilo da nije onih koji ih traže
misleći pustinju dok pustinja misli njih
Ja imam zelenu kutiju snova
i brzo je mogu zamijeniti ružičastom
u tome je zla krv nasljedstva
kojoj se ne mogu oduprijeti
jer topla je bol što me sjeća
da bila sam nekada
nečija igračka
oko koje su plesali
mali raskriljeni anđeli
Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"
nemaju plave oči
razborita je ruka što me guši
crveno sunce na plahti
nikad viđeno
i lice nalik tek – mjesecu
polupraznoj lončanici – zvjerinjak
iz kojeg se ne može
Jesi li znao
prepoznati slučajnu igru
u suvisloj rečenici tek prošaptanoj i
nedovršenoj
Sivi kromosom pluta mi na obrvi
svijet je plastična masa
iz satkani su prezervativi
da ne bismo osjetili tijela
a što s onima koji vole oralno – plave oči
Zla krv nasljedstva
smijulji se u ogledalu
počešljaj moju dugu kosu makar te ne volim
dok te tražim
neporočna nikad nije postala sveta
poročna ne želi biti
blaženom
Volim izgovor krvi dok
napušta vene
to patuljci plaču jer znaju
vilenjaci su obmana i
lutke nemaju oči
namijenjene prizoru svitanja
nikad nisam željela vesti goblene
tako su simetrični
premda sam naučila biti blaga
prema ljubičastim koncima nemoći
da dovršim sliku
budućnosti koju ne mogu vidjeti
jer zabunom samo
imam tamnopute oči
bljesak u prazni
i vlažna koža
neotkrivenog lica
zar misliš
da rijeke uvijek imaju ušće
ili ti to zoveš izvorom
plakati pred vratima
isto je što i jesti zemlju
koja nas pokriva
blažena i sveta
jer jedino zemlja može biti sveta
kad za svakog je jednako topla
Razotkrij mi dušu
prije nego li se probude mali
kućni duhovi
Sve sam ih jednako počastila
Toplim kruhom i lažima
za koje su našli riječ – istina
i svima jednako protočno nudila krvotok
misleći o životu
kojeg ne mogu produžiti
Zar nije smiješno voljeti cvijeće
i prije jutra ga posuti po grudima
samo zato što nema jezgru
i što oko njega plešu patuljci
oblikovani željom da se utopi
strah
od drhtavice kojoj se ne mogu oduprijeti
Smisleno se rasiplju riječi
Bivaju bezvrijedne
kazna za nepočinjeni zločin
Razapeti Raspetog
i to se može
a On se ne buni i ne budi
male stvari imaju mali smisao
što ih čini velikima u besmislu zvona
koje nije označilo podne
Miris kućne haljine
razbija slutnju
kako će me pokoriti
želja nepoznavanja
A imam ime još ne izgovoreno
na prijelazu godišnjih doba
spotakla sam se sama o sebe
i nisam pala
bio je to let
let u prazno tkivo ovulacije
Oni koji nas vole nemaju plave oči
nasmij se dok me čitaš
ništa nije vrijedno patetične ozbiljnosti
izuzev svetaca
a ni njih ne bi bilo da nije onih koji ih traže
misleći pustinju dok pustinja misli njih
Ja imam zelenu kutiju snova
i brzo je mogu zamijeniti ružičastom
u tome je zla krv nasljedstva
kojoj se ne mogu oduprijeti
jer topla je bol što me sjeća
da bila sam nekada
nečija igračka
oko koje su plesali
mali raskriljeni anđeli
Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"
komentiraj (2) * ispiši * #
Rujanska večer s dva leptira
subota , 02.04.2016.
puštam iz sebe misli ko ptice iz krletke i kad god sam najmoćnija slijepac prelazi cestu a desna mi noga zakoračila u crveno pošteđena suvišnih pitanja slomila sam rukovet maštarija i ogoljela se podala suncu mjesecu lončanici zemlje topla kiša babljeg ljeta uvlači miris u veliki krevet i da sam s tobom bila bih za sebe sama noćas a nekmoli sama sa sobom ovih noćnih sati kada jedino ćuk svjetuje nesvjetovno putovanje i mire se krila mojih anđela lepršaš kružno svinuto elektricitetski nabijeno spomenik muškosti neko drugo vrijeme kad bila sam prazna malodušna vila pored svibanjskih vatri i kad svaka noć bi bila jednako bitno razgolićena i svijena u ovaj pamuk bjelokosni koji me svilenu nudi na vez u sitno kako s riječima tako i sa svakim dodirom kojeg proizvodi zrak kojeg udišem razlomljena na dvije polovice mekog kruha u dane ponosa i slave vratila sam dugove za nekad prije za prokletstvo četvrtog koljena zaboravljam magičnu tajnu tvoje privlačnosti sugestibilnost boje tvog glasa može natjerati mirisnu podlogu da te poželi odjenuti u stid pred odjećom koju smo sami sebi nametnuli bez razmišljanja
tvoj krivi korak i jedna će žena prostrti bijele plahte ko nekad zamišljeno na tuđem balkonu snova još jedan golub pismonoša i strpljivost za koju se ne zna odakle kad boli a boli neka boli do kraja pa što bude
a sve iz tvojih ruku blagoslovljeno je anđeli čuju moju priču i čekam ih vjerujem im ljubav je priča o dvije zalutale sjene u obliku paralelnih vulkana i nadam se da nije prekasno viknuti stani još malo ne odlazi vidjet ćeš neće ti biti žao tvoja je košulja modra zelena i bijela svila vezem je na vratu jednog muškarca ne ljubiš kad ne ljubiš i pravo je i neka je teško je čizmom proći preko livade a ništa ne zgaziti vidim crvendaća kako se naginje mom prozoru to sni suludo vitlaju mirisne vjetrenjače i okreću ih na istok jer na istoku je sunce a sve što boljelo je rodilo se na zapadu vremena prostora ljudi
tvoje oči pamtim u njima čitava sam stala i ne znam kako ti sakriti slabosti jednog ženskog srca sentimentalno poniženog pred nadahnućem feminističkog manifesta
sreli smo se prije trinaest godina ti si prvi rekao i povjerovao vjeruješ li još uvijek vjeruješ li u mene lađa se pojavila bez kormilara moja bijela jedra suncokreti i strepnja vidljiva još iz daleka gledam vješala se spremaju to ljubav stoji na jednoj knjizi u naslovu netko se ispovjedio javno a sada proroci vijećaju svemirska svekolikost zbunjuje one koji se sporo snalaze u vječitoj mijeni toplog i hladnog u vječitoj projekciji onog prvotnog osjećaja ljubavi usađenog nam u dušu s Velikim praskom
tvoje oči pamtim u njima sam čitava stala svaki krik neizbrisan svaka pljuska jednog od olujnih vjetrova majke hrabrosti i oca zemaljskog zaleđenog svaka neizorana zemlja razbacanih riječi bogohulno nabijenih mržnjom
onaj koji me poznaje može li me voljeti
moja tišina tiho šapće u vjetra da li još uvijek i opet u vjetar dođi pogledaj reci neću ti razbiti spektar svjetla što si ga od mene ponio u sebi tvoje prisjećanje će ostati mekano ovijeno svjetlom jednog prešanog leptira
obećanje koje se navijestilo obećanje ljudske ljubavi kao puta do Tebe Svemirske sveukupnosti puta do tvog bijelog svijetlog sjajnog daha od kojeg si nam sačinio stazu onog dana kad klaustrofobičnost kamenja prestane imati svoju važnost kraseći jedan od mnogih grobova malog zelenog seoskog groblja posljednje počivalište za ljudske kosti početak avanture nevidljivih spoznaja
zazvoni doći će ti čitava četa svetaca sjajnokrilnih svjedoka topla krv i mekana duša vrabaca lastavica je isplela gnijezdo pod tuđom strehom pod tvojim prozorom hoćeš li je razumjeti plavi smijeh plave oči plavi kamen bijela marama crvena potkošulja zagrli me imenom
šal ostavimo za zimu kad padat će i bit će mračno tamo prema Dunavu a u Dunav će se uliti Sava pola Crnog mora ove zime plakat će za procvjetalim marelicama i šal će biti mala utjeha ali bit će toplije tada kad ne bude te samo se ovaj put ne ruše svjetovi niti nestaju civilizacije tek jedno okrunjeno ime silazi niz padinu vlak u snijegu događa se "kad očajanje zahvati ljude i kad očajanje neumitno prelazi u kajanje"
zaboravi studentski maskenbal eksperimenta bit će ti lakše izbrisati glavni naslov fajla :
„u svim mojim prstima od početka do kraja titra tvoje ime i ti to znaš "
Autor:Jadranka Birkić
Oznake: dva leptria
komentiraj (1) * ispiši * #
