Molitva
nedjelja , 24.04.2016.Ugnijezdila sam se
u zlobnoj navici mjesečarenja
mareći za svjetlost jednako kao i ona za mene
vratila dugove prošlih jutara
vjerujući u nepovratnost rezignacije
poštara koji zvoni samo jedanput
Kako da ne udomim običnu domaću mačku
Kad toliko je uporna pred vratima
i kome više vjerovati
oblim plimama ili razlivenim osekama
ionako ih neću dosegnuti umornim odljevima stopala
brojim brojanice unedogled
jedna te ista rečenica i umor ili je to spokoj
Zdravo Marijo
i smiluj se nama
Kormilarima neba
Zar nisam podla u navici da sve banaliziram
i oslobodi nas nas samih
netko zna kome vjerovati
Ima li taj ime
ili mu nije potrebno
smiluj se nama
Marijo
Jer žena si i imaš srce milosrdno
a već sutra ću ga zaboraviti
praćena plimama i osekama
uskraćena za jedno neprisvojeno jutro
Zdravo Marijo i smiluj se
Kormilarima neba
Autor: Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"
Oznake: Molitva, kormilari neba
komentiraj (1) * ispiši * #
Tebi koja si se preselila u Nebo svetih žena
četvrtak , 14.04.2016. 29. 11. 1964. - 14.04.2014.NE BUDI ME ANĐELE
ostarila je moja tuga dok me budiš mali
prozirni anđeo plače mi kraj obraza
ne plači anđele blatna ti korita suze broje
i ne budi me u svitanja jer sam umorna
kao i ti nekad čemu se navraćati
u ovaj stub od krvi ne plači anđele
jedino tugu mi prosvijetli da me nešto obasja
kada ti se suze u blatnom koritu otope
Helena Roguljić Visković (1964 - 2014)
http://www.zadarskilist.hr/clanci/17042014/helena-roguljic-viskovic-preselila-u-nebo-svetih-zena
Nedostaješ...jednako jako kao i prvih dana, broj tvog mobitela nisam izbrisala.. pokušala sam jednom nazvati te, misleći, možda ipak.. no javio se glas koji je ponavljao: "Birali ste broj koji se ne koristi."
komentiraj (3) * ispiši * #
Igračka
subota , 09.04.2016.
Oni koji nas vole
nemaju plave oči
razborita je ruka što me guši
crveno sunce na plahti
nikad viđeno
i lice nalik tek – mjesecu
polupraznoj lončanici – zvjerinjak
iz kojeg se ne može
Jesi li znao
prepoznati slučajnu igru
u suvisloj rečenici tek prošaptanoj i
nedovršenoj
Sivi kromosom pluta mi na obrvi
svijet je plastična masa
iz satkani su prezervativi
da ne bismo osjetili tijela
a što s onima koji vole oralno – plave oči
Zla krv nasljedstva
smijulji se u ogledalu
počešljaj moju dugu kosu makar te ne volim
dok te tražim
neporočna nikad nije postala sveta
poročna ne želi biti
blaženom
Volim izgovor krvi dok
napušta vene
to patuljci plaču jer znaju
vilenjaci su obmana i
lutke nemaju oči
namijenjene prizoru svitanja
nikad nisam željela vesti goblene
tako su simetrični
premda sam naučila biti blaga
prema ljubičastim koncima nemoći
da dovršim sliku
budućnosti koju ne mogu vidjeti
jer zabunom samo
imam tamnopute oči
bljesak u prazni
i vlažna koža
neotkrivenog lica
zar misliš
da rijeke uvijek imaju ušće
ili ti to zoveš izvorom
plakati pred vratima
isto je što i jesti zemlju
koja nas pokriva
blažena i sveta
jer jedino zemlja može biti sveta
kad za svakog je jednako topla
Razotkrij mi dušu
prije nego li se probude mali
kućni duhovi
Sve sam ih jednako počastila
Toplim kruhom i lažima
za koje su našli riječ – istina
i svima jednako protočno nudila krvotok
misleći o životu
kojeg ne mogu produžiti
Zar nije smiješno voljeti cvijeće
i prije jutra ga posuti po grudima
samo zato što nema jezgru
i što oko njega plešu patuljci
oblikovani željom da se utopi
strah
od drhtavice kojoj se ne mogu oduprijeti
Smisleno se rasiplju riječi
Bivaju bezvrijedne
kazna za nepočinjeni zločin
Razapeti Raspetog
i to se može
a On se ne buni i ne budi
male stvari imaju mali smisao
što ih čini velikima u besmislu zvona
koje nije označilo podne
Miris kućne haljine
razbija slutnju
kako će me pokoriti
želja nepoznavanja
A imam ime još ne izgovoreno
na prijelazu godišnjih doba
spotakla sam se sama o sebe
i nisam pala
bio je to let
let u prazno tkivo ovulacije
Oni koji nas vole nemaju plave oči
nasmij se dok me čitaš
ništa nije vrijedno patetične ozbiljnosti
izuzev svetaca
a ni njih ne bi bilo da nije onih koji ih traže
misleći pustinju dok pustinja misli njih
Ja imam zelenu kutiju snova
i brzo je mogu zamijeniti ružičastom
u tome je zla krv nasljedstva
kojoj se ne mogu oduprijeti
jer topla je bol što me sjeća
da bila sam nekada
nečija igračka
oko koje su plesali
mali raskriljeni anđeli
Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"
nemaju plave oči
razborita je ruka što me guši
crveno sunce na plahti
nikad viđeno
i lice nalik tek – mjesecu
polupraznoj lončanici – zvjerinjak
iz kojeg se ne može
Jesi li znao
prepoznati slučajnu igru
u suvisloj rečenici tek prošaptanoj i
nedovršenoj
Sivi kromosom pluta mi na obrvi
svijet je plastična masa
iz satkani su prezervativi
da ne bismo osjetili tijela
a što s onima koji vole oralno – plave oči
Zla krv nasljedstva
smijulji se u ogledalu
počešljaj moju dugu kosu makar te ne volim
dok te tražim
neporočna nikad nije postala sveta
poročna ne želi biti
blaženom
Volim izgovor krvi dok
napušta vene
to patuljci plaču jer znaju
vilenjaci su obmana i
lutke nemaju oči
namijenjene prizoru svitanja
nikad nisam željela vesti goblene
tako su simetrični
premda sam naučila biti blaga
prema ljubičastim koncima nemoći
da dovršim sliku
budućnosti koju ne mogu vidjeti
jer zabunom samo
imam tamnopute oči
bljesak u prazni
i vlažna koža
neotkrivenog lica
zar misliš
da rijeke uvijek imaju ušće
ili ti to zoveš izvorom
plakati pred vratima
isto je što i jesti zemlju
koja nas pokriva
blažena i sveta
jer jedino zemlja može biti sveta
kad za svakog je jednako topla
Razotkrij mi dušu
prije nego li se probude mali
kućni duhovi
Sve sam ih jednako počastila
Toplim kruhom i lažima
za koje su našli riječ – istina
i svima jednako protočno nudila krvotok
misleći o životu
kojeg ne mogu produžiti
Zar nije smiješno voljeti cvijeće
i prije jutra ga posuti po grudima
samo zato što nema jezgru
i što oko njega plešu patuljci
oblikovani željom da se utopi
strah
od drhtavice kojoj se ne mogu oduprijeti
Smisleno se rasiplju riječi
Bivaju bezvrijedne
kazna za nepočinjeni zločin
Razapeti Raspetog
i to se može
a On se ne buni i ne budi
male stvari imaju mali smisao
što ih čini velikima u besmislu zvona
koje nije označilo podne
Miris kućne haljine
razbija slutnju
kako će me pokoriti
želja nepoznavanja
A imam ime još ne izgovoreno
na prijelazu godišnjih doba
spotakla sam se sama o sebe
i nisam pala
bio je to let
let u prazno tkivo ovulacije
Oni koji nas vole nemaju plave oči
nasmij se dok me čitaš
ništa nije vrijedno patetične ozbiljnosti
izuzev svetaca
a ni njih ne bi bilo da nije onih koji ih traže
misleći pustinju dok pustinja misli njih
Ja imam zelenu kutiju snova
i brzo je mogu zamijeniti ružičastom
u tome je zla krv nasljedstva
kojoj se ne mogu oduprijeti
jer topla je bol što me sjeća
da bila sam nekada
nečija igračka
oko koje su plesali
mali raskriljeni anđeli
Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"
komentiraj (2) * ispiši * #
Rujanska večer s dva leptira
subota , 02.04.2016.puštam iz sebe misli ko ptice iz krletke i kad god sam najmoćnija slijepac prelazi cestu a desna mi noga zakoračila u crveno pošteđena suvišnih pitanja slomila sam rukovet maštarija i ogoljela se podala suncu mjesecu lončanici zemlje topla kiša babljeg ljeta uvlači miris u veliki krevet i da sam s tobom bila bih za sebe sama noćas a nekmoli sama sa sobom ovih noćnih sati kada jedino ćuk svjetuje nesvjetovno putovanje i mire se krila mojih anđela lepršaš kružno svinuto elektricitetski nabijeno spomenik muškosti neko drugo vrijeme kad bila sam prazna malodušna vila pored svibanjskih vatri i kad svaka noć bi bila jednako bitno razgolićena i svijena u ovaj pamuk bjelokosni koji me svilenu nudi na vez u sitno kako s riječima tako i sa svakim dodirom kojeg proizvodi zrak kojeg udišem razlomljena na dvije polovice mekog kruha u dane ponosa i slave vratila sam dugove za nekad prije za prokletstvo četvrtog koljena zaboravljam magičnu tajnu tvoje privlačnosti sugestibilnost boje tvog glasa može natjerati mirisnu podlogu da te poželi odjenuti u stid pred odjećom koju smo sami sebi nametnuli bez razmišljanja
tvoj krivi korak i jedna će žena prostrti bijele plahte ko nekad zamišljeno na tuđem balkonu snova još jedan golub pismonoša i strpljivost za koju se ne zna odakle kad boli a boli neka boli do kraja pa što bude
a sve iz tvojih ruku blagoslovljeno je anđeli čuju moju priču i čekam ih vjerujem im ljubav je priča o dvije zalutale sjene u obliku paralelnih vulkana i nadam se da nije prekasno viknuti stani još malo ne odlazi vidjet ćeš neće ti biti žao tvoja je košulja modra zelena i bijela svila vezem je na vratu jednog muškarca ne ljubiš kad ne ljubiš i pravo je i neka je teško je čizmom proći preko livade a ništa ne zgaziti vidim crvendaća kako se naginje mom prozoru to sni suludo vitlaju mirisne vjetrenjače i okreću ih na istok jer na istoku je sunce a sve što boljelo je rodilo se na zapadu vremena prostora ljudi
tvoje oči pamtim u njima čitava sam stala i ne znam kako ti sakriti slabosti jednog ženskog srca sentimentalno poniženog pred nadahnućem feminističkog manifesta
sreli smo se prije trinaest godina ti si prvi rekao i povjerovao vjeruješ li još uvijek vjeruješ li u mene lađa se pojavila bez kormilara moja bijela jedra suncokreti i strepnja vidljiva još iz daleka gledam vješala se spremaju to ljubav stoji na jednoj knjizi u naslovu netko se ispovjedio javno a sada proroci vijećaju svemirska svekolikost zbunjuje one koji se sporo snalaze u vječitoj mijeni toplog i hladnog u vječitoj projekciji onog prvotnog osjećaja ljubavi usađenog nam u dušu s Velikim praskom
tvoje oči pamtim u njima sam čitava stala svaki krik neizbrisan svaka pljuska jednog od olujnih vjetrova majke hrabrosti i oca zemaljskog zaleđenog svaka neizorana zemlja razbacanih riječi bogohulno nabijenih mržnjom
onaj koji me poznaje može li me voljeti
moja tišina tiho šapće u vjetra da li još uvijek i opet u vjetar dođi pogledaj reci neću ti razbiti spektar svjetla što si ga od mene ponio u sebi tvoje prisjećanje će ostati mekano ovijeno svjetlom jednog prešanog leptira
obećanje koje se navijestilo obećanje ljudske ljubavi kao puta do Tebe Svemirske sveukupnosti puta do tvog bijelog svijetlog sjajnog daha od kojeg si nam sačinio stazu onog dana kad klaustrofobičnost kamenja prestane imati svoju važnost kraseći jedan od mnogih grobova malog zelenog seoskog groblja posljednje počivalište za ljudske kosti početak avanture nevidljivih spoznaja
zazvoni doći će ti čitava četa svetaca sjajnokrilnih svjedoka topla krv i mekana duša vrabaca lastavica je isplela gnijezdo pod tuđom strehom pod tvojim prozorom hoćeš li je razumjeti plavi smijeh plave oči plavi kamen bijela marama crvena potkošulja zagrli me imenom
šal ostavimo za zimu kad padat će i bit će mračno tamo prema Dunavu a u Dunav će se uliti Sava pola Crnog mora ove zime plakat će za procvjetalim marelicama i šal će biti mala utjeha ali bit će toplije tada kad ne bude te samo se ovaj put ne ruše svjetovi niti nestaju civilizacije tek jedno okrunjeno ime silazi niz padinu vlak u snijegu događa se "kad očajanje zahvati ljude i kad očajanje neumitno prelazi u kajanje"
zaboravi studentski maskenbal eksperimenta bit će ti lakše izbrisati glavni naslov fajla :
„u svim mojim prstima od početka do kraja titra tvoje ime i ti to znaš "
Autor:Jadranka Birkić
Oznake: dva leptria
komentiraj (1) * ispiši * #
To zarobljeni pingvini sviraju kantate
nedjelja , 20.03.2016.Kad te dvostruko mislim
volim hodati pognute glave tad
mislim nitko me ne vidi
biti neprimjetna dok prelazim pješački prijelaz jer
ako me ne vidi ako me ne čuje ni vjetar se više neće zahuktati na ovo paperjasto izgnanstvo
u svemiru gdje pršte valovi svjetla u svemiru gdje ti i ja prestajemo biti razgraničeno samovanje u svemiru gdje susreću nam se misli
ozonska tijela uz uzglavlje jednog maštanja postoji svilena marama snova hladna i
topla vlažna miomirisna tkanina prepoznavanja u svemiru gdje nitko ne postoji dok sve prethodi postojanju ja pognute glave hodam maštajući tišinu i vrijeme gdje pingvini sviraju najdražu mi kantatu u isto vrijeme zove me zvuk vode koja prolazi ne smijem ni jedno polje zaobići polje opomene po kojem razastrto u pahuljama leži
jezgra razgolićenog srca
kada to započinje kraj u kojem se već odavno nazire novi početak kada to započinje rastajanje u tišini jednog samovanja u prkosu jednog zarobljenog kanarinca čija perjanica maše zastavom pobjede
kada je to započeo naš rastanakkad još ni susreli se nismo u potkrovlju punom prigušenih koraka i
kad još ni maslačak nisam otpuhnula u pravcu njegovanih ti dlanova
kockice nepostojanja
zarobi sjećanje moje u ovom trenutku
i nikad me više na sebe ne podsjeti
jer
kad sam umrla ti si nosio kišnu kabanicu i nije ti prijalo hodanje po prečacima tuđeg maštanja
kad sam rekla da padat će jednako snažno kao i uvijek
sagradio si staklenu bijelu piramidu mog sna
sagradio si staklenku cvjetnog oblika
kad sam umrla
ti si položio krizantemu u ruku jedne žene
i nisi je pitao ništa
o mašto mog nepostojanja
bedrena svilena likvo života gdje ti je uvir kad sve je postalo ravnicom onog dana kad razotkrila sam lice
Tebi za inat imala sam
Tebi za inat imala sam svjetlost
svjetlost se stvara jutrom kad razdijelimo onaj najtajniji dio obećanja koje dali smo skriveni u mraku djetinjstva ispod plahte vireći u mrak pa
ipak
ostavit ću ti svilu
svilu
razvezenu na niti riječi
mea culpa
maxima
i neću se uznemiriti
postoji jedan ritual jednog nepoznatog stana ritual pijenja kave
umjesto riječi na stolu se dodiruju šalice
bez ostataka
tako bezrazložno sklona otvorena
za sve mogućnosti
baš onako kako si me ti učio
o beznađu tog vremena nema se više vremena govoriti
pa i za onu posljednju koju sam sebi ostavila
prestati biti luda
na to sam se odlučila
Plavi pingvini sviraju kantatu
grad što je podvodna ribarica
jezuitska građevina mirisa jesenjih bespuća
morska sol tamjan tvog remena na mojim rukama
zar nije dovoljno postati mekan mekaniji od bjelokosti
jednog jutra zateći ćeš se pored mene optužujućeg pogleda
već znam
ljubičicama je vrijeme u proljeće zimzelenog li oproštaja
okrutnog li kraja
Jeruzaleme da li imaš još samo ime
hvala ti
kako si me ti učio otvorena za sve mogućnosti
pa i za onu posljednju koju sam sebi ostavila
prestati biti luda
na to sam se odlučila
pingvin šeta po rubu pločnika
sanjaš li još uvijek plavu ogrlicu klauna
ili ti smeta sivilo ovog neba
asketska tvrdokornost ovog košmarnog grada
svileno vezem sitni vez na svili
tisućljeće i prije toga bila sam mala tek toliko da narastem
tebi niti do koljena
biti otvorena za sve mogućnosti bubamara šeta mojim zastorima
i ne biti sama
sve češće hodam pognute glave ljubičica miris netaknutog tkanja
samo je malo prilika tolike su mogućnosti
tisuću i jedna svijeća za ugasiti
zlatokosa veze svilu nježno sitnim zlatnim vezom klaustra
i ne biti sam
karlo se svileno smije ovom bespuću i ima vrijeme kao sat
koji se nikad neće zaustaviti
svaki sljedeći put pronaći ću jednu ogrlicu smijeha manje
na nečijem vratu
začeta muževnosti bezazleno privlači
sve češće hodam sama bez ljuštura
a pingvin postade anđeo – čuvar pred njim neodoljivo oceansko ludilo
pustog polja
i jedan cvijet umjesto čaja i noćnih potpetica
zveckali su ključevi a noge su bile bolno hladne tog jutra
svatko je imao jednako pravo donijeti odluku o ispijanju čaja
zelenog crnog i
opijumskog
plavi pingvin na usluzi svima beskrilnima
ukloni već jednom tu mogućnost da te pretečem plivanjem u riječima i slikama
igra je samo jedna kocka manje u ruci
ti znaš sve o nastanku papira
ja znam sve trikove dok se bacaju kocke
i jedan cvijet manje uz šalicu čaja sladunjave primisli
odreži jaglac
mačem ne rukom sionski bezbožno lako kako se množe ribe
na pijesku
slika je tvoja ocean pogled u nebo i mislim
pronaći ću te u ruci davno napisanog labuda imam
svijeću svijeću uljanicu misao za tebe
ne poput psalma
drugačije
svetkovine ludosti marširaju kolnicima New Yorka
stranac kabanica gogoljevski crna
i možeš li
ostati još neko vrijeme neoporečen
imaš punu kosu ljiljana ljubavi moja
ženo tvoje su potpetice otkucaj srca pod tankom niti
osunčane bradavice
i ne biti sama
sjeverno od Manchestera čeka me topla juha od rajčica
ostavit ću ti svilu razvezenih riječi tek tako da me ne zaboraviš u toj toploj fotelji ispovijedi me još jednom i odriješi od grijeha
da bih mogla zaspati topla i umivena vodom u čistim plahtama san o propetom pastuhu
kopita mu udaraju ravno u oči nebeske
oblaci slušaju uvertiru u oratorij
padat će opet samo za mene
kiša i «to su samo živci»
svemir se podijelio
prije nego li je itko upitao plavog pingvina s ružom u kljunu
može li se ocean razdijeliti na dvoje
obalno nebo moje
ne idem na onu stranu mosta tamo su prodavačice ljubičica zauzele svoje stepenice do hrama mudrosti
ne sjećaš li se više kako ljubav može postati borderline Zlatoustog
jer mačke imaju i krila makar ti ne znaš
iiiii….
i ne biti sama
sutra
će
doći
sutra
je
došlo
na pastuhu neposlušnosti
na kantati sjećanja
sasvim slučajno
tebi se otvorila bijela i topla
ja sam vas čekala u Manchesteru maglenom kišnom
pijući čaj crni zeleni
ili kakav god
pognute glave prebirem po stolnjaku krugove orijenta svilenog
kao vez
onaj konačni
biti otvorena za sve mogućnosti
i ne biti ljuljačka realizma
I have a dream one day I have a dream
ne biti prazna ljuljačka
o bolno tijelo zašto me izdaješ
I have a dream
pokloni mi ga
tog okrutnog pastuha nježnosti
ucrtaj u zidove mojih rebara
ugljenom ili čime već
ostavljaš tragove ostavljaš jei rnebo je
i polje je i jablanovi su
i kočija leti nebom i
anđeo sanjao je
prije nego li je pao
jedno izgnanstvo se moralo dogoditi
netko je morao početi pisati kantate sjećanja
ne zbog lijepog govora već zbog zanijemilog sjećanja
Plavi pingvin muškarac žena frak
postala sam
u snu vidovitih vidi se kako se mora razlijevaju ali bol nisu mora
razlijevanje o ta sol što za njim ostaje
Zašto se ne operemo!
Od boli, skladaj mi kantate, od plača istkaj mi smijeh svileni je rez ostao na zapešću
smrt je plesala oko djevojčice položene u hodniku
i nitko se nije smilovao
a sutra će doći
na kraju poločnika
bit ću sama i pitat ću te Was She ever here or she yust breath wrong air on the wrong time
načini mi od svjetla plavog pingvina pripovjedača
zaobiđi me nemuštom riječju protivnika
smjestila sam stijeg na vrh brijega čekaju konjanici
već je
san djevica ludih
mudriji od budnosti djevica mudrih
Oslobodi me na kraju pločnika straha od kraja druge strane Trafalgar Squera gdje kantata bolnije biva bitak biće moć nemoć san puste sanje tlapnje nedovršene igre svlačionice
ili je to samo čekanje zelenog svjetla da li si mi o tome htio pripovijedati onih jeseni
plaćenih sati jednog likovnog oblikovanja esencije
Jadranka Birkić
Oznake: plavi pingvini
komentiraj (1) * ispiši * #
Crvenin pastuh
subota , 19.03.2016.Crveni Pastuh
nebo
noć bez mjeseca
moji nokti crveno lakirani
i jedan pogled
u Ništa
bezdan orgazmički prisutan
ruka mi pružena Crvenom Pastuhu
leti ili pada
svejedno
Jadranka Birkić, 2016.g.
/..novoljetna ljubav.. !
Oznake: crven9ipastun
komentiraj (1) * ispiši * #
KORMILARI NEBA
Preletjela jedrilica nebo
vitkost krila
ali
sve je isto
samo što nemaš ime
praznina je gnijezdo toplog perja jastuka
bijela posteljina ostaje iza
i ne vraća se
htijenjima i planinama u prkos
rijeka je poziv
koji se ne čuje već uvijek glatko sluti
i sve je isto
samo što nemaš ime
na tamnoputoj zjenici budućnosti
poziv završava na križanju
toka i uviranja
namjerno disharmoničan sebi samom
ali
točan i prepoznatljiv po statistici
izraslih bočica na travnjaku
sa sadržajem koji se ne pije
već guta
kao prošlost opasna od nepostojanja
vječita sjena
na prstenu nevjenčanih
ludih od erozija obala
pritisnutih nebom
i jedrilicom
poziv završava na križanju
toka i uviranja
rijeke
zelene od centrirane nakane vrtložnog oblaka vjetra
tiho bezbolno nezamijećeno
kao prah krila koje nemamo
kao oproštaj kojeg izbjegavamo
još goli i topli od maštanja kormilari neba
Jadranka Birkić - Ispod praga čujnosti
Oznake: kormilari neba
komentiraj (1) * ispiši * #