Oni koji nas vole

nemaju plave oči

razborita je ruka što me guši

crveno sunce na plahti

nikad viđeno

i lice nalik tek – mjesecu

polupraznoj lončanici – zvjerinjak

iz kojeg se ne može

Jesi li znao

prepoznati slučajnu igru

u suvisloj rečenici tek prošaptanoj i

nedovršenoj

Sivi kromosom pluta mi na obrvi

svijet je plastična masa

iz satkani su prezervativi

da ne bismo osjetili tijela

a što s onima koji vole oralno – plave oči

Zla krv nasljedstva

smijulji se u ogledalu

počešljaj moju dugu kosu makar te ne volim

dok te tražim

neporočna nikad nije postala sveta

poročna ne želi biti

blaženom

Volim izgovor krvi dok

napušta vene

to patuljci plaču jer znaju

vilenjaci su obmana i

lutke nemaju oči

namijenjene prizoru svitanja

nikad nisam željela vesti goblene

tako su simetrični

premda sam naučila biti blaga

prema ljubičastim koncima nemoći

da dovršim sliku

budućnosti koju ne mogu vidjeti

jer zabunom samo

imam tamnopute oči

bljesak u prazni

i vlažna koža

neotkrivenog lica

zar misliš

da rijeke uvijek imaju ušće

ili ti to zoveš izvorom

plakati pred vratima

isto je što i jesti zemlju

koja nas pokriva

blažena i sveta

jer jedino zemlja može biti sveta

kad za svakog je jednako topla

Razotkrij mi dušu

prije nego li se probude mali

kućni duhovi

Sve sam ih jednako počastila

Toplim kruhom i lažima

za koje su našli riječ – istina

i svima jednako protočno nudila krvotok
misleći o životu

kojeg ne mogu produžiti

Zar nije smiješno voljeti cvijeće

i prije jutra ga posuti po grudima

samo zato što nema jezgru

i što oko njega plešu patuljci

oblikovani željom da se utopi

strah

od drhtavice kojoj se ne mogu oduprijeti

Smisleno se rasiplju riječi

Bivaju bezvrijedne

kazna za nepočinjeni zločin

Razapeti Raspetog

i to se može

a On se ne buni i ne budi

male stvari imaju mali smisao

što ih čini velikima u besmislu zvona

koje nije označilo podne

Miris kućne haljine

razbija slutnju

kako će me pokoriti

želja nepoznavanja

A imam ime još ne izgovoreno

na prijelazu godišnjih doba

spotakla sam se sama o sebe

i nisam pala

bio je to let

let u prazno tkivo ovulacije

Oni koji nas vole nemaju plave oči

nasmij se dok me čitaš

ništa nije vrijedno patetične ozbiljnosti

izuzev svetaca

a ni njih ne bi bilo da nije onih koji ih traže

misleći pustinju dok pustinja misli njih

Ja imam zelenu kutiju snova

i brzo je mogu zamijeniti ružičastom

u tome je zla krv nasljedstva

kojoj se ne mogu oduprijeti

jer topla je bol što me sjeća

da bila sam nekada

nečija igračka

oko koje su plesali

mali raskriljeni anđeli




Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"