Pregled posta
Adresa bloga:
https://blog.dnevnik.hr/solsticia
Marketing
Igračka
Oni koji nas vole
nemaju plave oči
razborita je ruka što me guši
crveno sunce na plahti
nikad viđeno
i lice nalik tek – mjesecu
polupraznoj lončanici – zvjerinjak
iz kojeg se ne može
Jesi li znao
prepoznati slučajnu igru
u suvisloj rečenici tek prošaptanoj i
nedovršenoj
Sivi kromosom pluta mi na obrvi
svijet je plastična masa
iz satkani su prezervativi
da ne bismo osjetili tijela
a što s onima koji vole oralno – plave oči
Zla krv nasljedstva
smijulji se u ogledalu
počešljaj moju dugu kosu makar te ne volim
dok te tražim
neporočna nikad nije postala sveta
poročna ne želi biti
blaženom
Volim izgovor krvi dok
napušta vene
to patuljci plaču jer znaju
vilenjaci su obmana i
lutke nemaju oči
namijenjene prizoru svitanja
nikad nisam željela vesti goblene
tako su simetrični
premda sam naučila biti blaga
prema ljubičastim koncima nemoći
da dovršim sliku
budućnosti koju ne mogu vidjeti
jer zabunom samo
imam tamnopute oči
bljesak u prazni
i vlažna koža
neotkrivenog lica
zar misliš
da rijeke uvijek imaju ušće
ili ti to zoveš izvorom
plakati pred vratima
isto je što i jesti zemlju
koja nas pokriva
blažena i sveta
jer jedino zemlja može biti sveta
kad za svakog je jednako topla
Razotkrij mi dušu
prije nego li se probude mali
kućni duhovi
Sve sam ih jednako počastila
Toplim kruhom i lažima
za koje su našli riječ – istina
i svima jednako protočno nudila krvotok
misleći o životu
kojeg ne mogu produžiti
Zar nije smiješno voljeti cvijeće
i prije jutra ga posuti po grudima
samo zato što nema jezgru
i što oko njega plešu patuljci
oblikovani željom da se utopi
strah
od drhtavice kojoj se ne mogu oduprijeti
Smisleno se rasiplju riječi
Bivaju bezvrijedne
kazna za nepočinjeni zločin
Razapeti Raspetog
i to se može
a On se ne buni i ne budi
male stvari imaju mali smisao
što ih čini velikima u besmislu zvona
koje nije označilo podne
Miris kućne haljine
razbija slutnju
kako će me pokoriti
želja nepoznavanja
A imam ime još ne izgovoreno
na prijelazu godišnjih doba
spotakla sam se sama o sebe
i nisam pala
bio je to let
let u prazno tkivo ovulacije
Oni koji nas vole nemaju plave oči
nasmij se dok me čitaš
ništa nije vrijedno patetične ozbiljnosti
izuzev svetaca
a ni njih ne bi bilo da nije onih koji ih traže
misleći pustinju dok pustinja misli njih
Ja imam zelenu kutiju snova
i brzo je mogu zamijeniti ružičastom
u tome je zla krv nasljedstva
kojoj se ne mogu oduprijeti
jer topla je bol što me sjeća
da bila sam nekada
nečija igračka
oko koje su plesali
mali raskriljeni anđeli
Jadranka Birkić "Ispod praga čujnosti"
Post je objavljen 09.04.2016. u 14:34 sati.