biti sam

eto. samo da se pozdravim i svima zahvalim na ovom kratkom ali jako ugodnom druženju. hvala na komentarima. čuvajte mi se i pazite. bolje svašta ist nego svašta govor... ovaj, pisat.

do neke druge zgode i šaljem vam puno

sve vas voli vaša usamljena

pitali ste gdje sam, pa san se ubacila malo u zbor
ajde sad da čujem ideje...šta pjevam(o)??

sinoć san išla u kino i po prvi san put ove godine stavila ljetni miris na sebe. nije baš da se ljeto već osjeća, ni proljeće nije kako triba ove godine, al baš san se zaželila toga mirisa kojeg jako volim. osjećala sam ga cijelo vrijeme u kinu, baš san uživala u njemu. i jutros kad sam se probudila bila je to jedna od prvih stvari koje su doprle u moj mozak.

volim mirise. vraćaju me u prošlost. kad san bila negdi si na 3. god faxa kupila san gloriu vanderbilt. i dan danas kad na nekoj ženi osjetim taj miris, odmah imam 20 godine. i prvo čega se sjetim je koliko san bila zaljubljena u jedno, meni nedostižnog, tipa. vidim sebe obučenu u odjeću koju sam toga ljeta kupila u trstu, vidim njega na mjestu na kojem smo oboje izlazili. daleko mi je sve to... ako da se dogodilo u nekom prošlom životu. a možda i je?

ima nešto u toj nedjelji ujutro kad neman pametnijeg posla nego ležat u postelji i gledat tv. polusan, miris kave iz kuhinje, pa neke misli koje dođu... često u tom polusnu osjećam (ili zamišljam, možda?) neko tijelo kraj mojega. osjećam miris, toplinu, mekoću. tijelo je opušteno, privijam se uz njega. on me dodiruje, polako, nježno, ne s namjerom da me uzbudi, već da me jednostavno dotakne, da mi da do znanja da i on uživa u tome. penjem se na njega. spavam samo u gaćicama, osjećam ga. zagrli me i tako ležimo.

kad me je ostavio moj ex s kojim sam živjela, ima tome već dosta, bila san koma. spala san na 50 kila (sad iman skoro 60!), nisan jela, samo san plakala... ali, uvijek san dobro spavala, nije me mučila nesanica. i svako jutro kad bih se probudila, imala san osjećaj da je tu kraj mene. trajalo bi par sekunda, pa bih se sjetila...svega. taj osjećaj koji sam tad osjetila a doživjela sam samo u još jednoj prilici nakon toga, a tiče se posta od 22. 03. ne ponovilo se...

ali osjećaj tijela kraj mojega prati me još i danas. više ne svaki dan, ali u ovakva jutra uvijek je tu. ne plašim ga se. sklopim oči i uživam.

pročitala sam nedavno blog jedne žene u kojem je nabrajala što sve želi napraviti, postići ovoga tjedna, mjeseca, godine... za 5, 10 god. ja nemam takve planove. eventualno razmišljam šta sve želim učinit danas da buden spremna za posal sutra. moja jedina želja je imati opet nekoga kraj sebe u nedjeljno jutro. da to tijelo ne ćutin samo u mislima. ne sramin se to priznat. primijetila san da me mnogu čudno gledaju kad to kažen. time priznajem
svoju slabost, zar ne? ipak, mislim da je to nešto što svi samci osjećaju, ili bar velika većina, ali strah ih je to verbalizirati, osim u krugu najbližih prijatelja.

jedino što SVI u životu žele je sreća, a svakome je ona nešto drugo. meni je to. uvjerena sam da bih bila sretnija kad bih bila u vezi. uostalom, uvijek kad san bila u vezi i bila san sretnija nego danas. vjerojatno većina vas koji sad čitate ovo msilite kako san opterećena time, možda i jesam, ali ne živim ja svoje dane tako da gledam oko sebe ne bih li Ga ugledala. radim, oputujem, izlazim,... al uvijek mi fali netko da to s njim podijelim. da mi pomogne nositi vrećice sa spizom i to ne zato jer ja to ne mogu ili ne želim, nego zato jer mi on želi pomoć. da imam u kinu koga primiti za ruku ili zagrliti, makar i nije ljubavni film u igri.

a zašto meni svi non-stop govore da ću i ja nać nekog,da će me strefit odjednom,da nema šanse da ostanem sama. mislim,i te kako ima šanse da ne nađem nikog. znam puno žena od mene starijih 10-20 god koje su same,a zaista su najnormalnije osobe. mislim,bez uvrede ikome,ali nisu ni ružne,ni glupe,redom su visokoobrazovane. i zašto većina ljudi uopće ima potrebu kao tješit me ili što god... u smislu: ma ne brini,doći će netko. voljela bih da mi bar jednom netko kaže: pa, moguće da i ostaneš sama.
triba bit realan. dugo san živela u oblacima i tribalo mi je vrimena da shvatim da mi to ne nosi dobro. često visoko poletin,makar i samo u mislima, pa tresnem na zemlju samo tako. sklona san od muhe radit slona, od jednog pogleda napravit ljubavni roman. al istina je potpuno drukčija. često je pogled samo pogled i ništa više. ili je bar uputno da tako mislim,čak i kad bi mogao značiti nešto više. barem je za mene tako. ipak,daleko od toga da uspijevam u tom svom naumu. sanjarim i dalje,ali sam i te kako svjesna da je to samo sanjarenje i ništa drugo.
jer, ako i sanjariti prestanem, šta mi onda preostaje?

pošto neman vrimena puno tipkat,samo da van proipćin da san u biti .
ipak,svaki san dan barem povremeno .
dođe mi svakodnevno da se ili barem , al eto... držin se.
zanimljivo mi je da odavno nisan bila ili , valjda zato jer mi trenutno do ničeg u životu nije jako stalo. uskoro idem u posjet dragoj prijateljici,pa se nadam da ću se vratiti . malo ćemo i sve će bit . sad svima i tipkamo se...