|
sinoć san išla u kino i po prvi san put ove godine stavila ljetni miris na sebe. nije baš da se ljeto već osjeća, ni proljeće nije kako triba ove godine, al baš san se zaželila toga mirisa kojeg jako volim. osjećala sam ga cijelo vrijeme u kinu, baš san uživala u njemu. i jutros kad sam se probudila bila je to jedna od prvih stvari koje su doprle u moj mozak.
volim mirise. vraćaju me u prošlost. kad san bila negdi si na 3. god faxa kupila san gloriu vanderbilt. i dan danas kad na nekoj ženi osjetim taj miris, odmah imam 20 godine. i prvo čega se sjetim je koliko san bila zaljubljena u jedno, meni nedostižnog, tipa. vidim sebe obučenu u odjeću koju sam toga ljeta kupila u trstu, vidim njega na mjestu na kojem smo oboje izlazili. daleko mi je sve to... ako da se dogodilo u nekom prošlom životu. a možda i je?
ima nešto u toj nedjelji ujutro kad neman pametnijeg posla nego ležat u postelji i gledat tv. polusan, miris kave iz kuhinje, pa neke misli koje dođu... često u tom polusnu osjećam (ili zamišljam, možda?) neko tijelo kraj mojega. osjećam miris, toplinu, mekoću. tijelo je opušteno, privijam se uz njega. on me dodiruje, polako, nježno, ne s namjerom da me uzbudi, već da me jednostavno dotakne, da mi da do znanja da i on uživa u tome. penjem se na njega. spavam samo u gaćicama, osjećam ga. zagrli me i tako ležimo.
kad me je ostavio moj ex s kojim sam živjela, ima tome već dosta, bila san koma. spala san na 50 kila (sad iman skoro 60!), nisan jela, samo san plakala... ali, uvijek san dobro spavala, nije me mučila nesanica. i svako jutro kad bih se probudila, imala san osjećaj da je tu kraj mene. trajalo bi par sekunda, pa bih se sjetila...svega. taj osjećaj koji sam tad osjetila a doživjela sam samo u još jednoj prilici nakon toga, a tiče se posta od 22. 03. ne ponovilo se...
ali osjećaj tijela kraj mojega prati me još i danas. više ne svaki dan, ali u ovakva jutra uvijek je tu. ne plašim ga se. sklopim oči i uživam.
pročitala sam nedavno blog jedne žene u kojem je nabrajala što sve želi napraviti, postići ovoga tjedna, mjeseca, godine... za 5, 10 god. ja nemam takve planove. eventualno razmišljam šta sve želim učinit danas da buden spremna za posal sutra. moja jedina želja je imati opet nekoga kraj sebe u nedjeljno jutro. da to tijelo ne ćutin samo u mislima. ne sramin se to priznat. primijetila san da me mnogu čudno gledaju kad to kažen. time priznajem
svoju slabost, zar ne? ipak, mislim da je to nešto što svi samci osjećaju, ili bar velika većina, ali strah ih je to verbalizirati, osim u krugu najbližih prijatelja.
jedino što SVI u životu žele je sreća, a svakome je ona nešto drugo. meni je to. uvjerena sam da bih bila sretnija kad bih bila u vezi. uostalom, uvijek kad san bila u vezi i bila san sretnija nego danas. vjerojatno većina vas koji sad čitate ovo msilite kako san opterećena time, možda i jesam, ali ne živim ja svoje dane tako da gledam oko sebe ne bih li Ga ugledala. radim, oputujem, izlazim,... al uvijek mi fali netko da to s njim podijelim. da mi pomogne nositi vrećice sa spizom i to ne zato jer ja to ne mogu ili ne želim, nego zato jer mi on želi pomoć. da imam u kinu koga primiti za ruku ili zagrliti, makar i nije ljubavni film u igri.
|