Čekaš li još uvijek vozove,Ana
Čekaš li još uvijek vozove Ana
u haljini boje rumenog neba
koju sam volio,
što mirisala je na povratak
odbjeglih ptica.
Ovdje proljeća ne dolaze već dugo.
Na mojim rukama
još samo
tragovi su topline tvojih usana
i mrak isuviše rano i brzo pada.
Ana,
tračnice su tako tužno tihe,
peroni više ne mirišu na radost
i tvoje hitre korake u jutro rano.
Kroz beton i vlagu zavija vjetar
dok te u osam,
još uvijek u osam,
sasvim sam i ostario čekam.
Ana,
raduješ li mi se kao nekada.
Ja gledam i nikako da vidim
tvoj uplakani osmijeh sa prozora.
Kaput mi je olinjao
kao i sva ljeta u kojima te tražim.
Pokisao i umoran
od života i od ovoga mjesta
na kojem mi se priviđaš
a na kojem te već dugo nema.
Ana,
osjećaš li me još uvijek.
Godine mi svijaju ramena
i prah srebreni klija u mojoj kosi
ali ja još uvijek pamtim
otkucaj srca tvoga
pod haljinom boje rumenog neba.
Pamtim u našem zagrljaju
mekoću tvoga mirisnog tjemena.
Ja još znam kako glas ti drhti
dok uplakana od dragosti
u osam,
grabiš me i kradeš od svijeta,
za jedan naš kratki dah vremena.
Čekaš li još uvijek vozove Ana
Pamtiš li riječi koje sam ti rekao
ljubeći ti lice
na kojem su se jutra rađala
i ispijajući suze radosne niz obraze.
Kroz daljine,
dodiruješ li mi grudi pune želje
mislima, u polutami sama.
Čekaš li još vozove,
dok mene
sve što znam tebi vraća.
Osjećaš li kako sam još na peronu
ostario,umoran i posve sam.
Voliš li me isto kao nekada,
Ana.
|