Koliko bih ti puta još rekla da te volim
Koliko puta bih ti još rekla da te volim
da me nisu prigrlile sve te moje smrti
u koje sam već bila spremna
zagaziti bez straha,
pristigle u kišnim oblacima
nekoh drugog neba,nekog vremena drugog
ni boljeg ni goreg od ustajale prolaznosti
u koju sam, svojevoljno, bez tebe zašla.
Vremena, u kojem više mjesta nije bilo
za još jedan tvoj dodir kojim me nisi dotakao,
za još jednu moju pjesmu koju nisi proživio,
klecanje mi koljena kad me ruši sjena tvoja
dok čeka na slabost i nemoć golog sata
dok uvlačiš se u svaku moju neizgovorenu riječ kojom te uzimam bez kajanja i bez srama.
Ja potopljena sam kišama olovnim
i bezizraz mog lica u kojeg sam skrila sve tuge samo da radovanje tvojih očiju ne potamni.
Koliko puta bih ti još rekla da te volim
da nas nisu razdvojile sve te preduge ceste
koje sam sama iscrtala u svom crnom umu
samo da za mnom, onim trnovitim, i ne kreneš,
da noć ne raspori se glasno mojim žudnim ahom kad kliziš niz moje svjetove
kojima te želim.
Grljenjem, svaki moj bijeg kojim bježim
hladna prema svom kamenitom jutru,
čvrsto ne stegneš.
Ludost da ne vidiš opet u mom oku
i ne otruješ se o beskraj još jednog čekanja
kad otići moram tamo gdje me nema.
Koliko puta bih ti još rekla da te volim
da nisam izbijala sama sebi dah
kojim te dišem, pribijala se noćima na zid
kojeg sam sama sagradila
samo da te ne vidim,
da te ne tražim, samo da te ne volim više.
|
