Obljetnica

Baš sam se nedavno sjetila da mi je uskoro obljetnica. Četvrta. Mog bloganja, jelte. I mislila sam na to kako bih baš na taj dan trebala napisati neki srcedrapajući post koji će vam svima izmamiti suze na oči, međutim, vjerojatnije je bilo to u pitanju da se u svoj ovoj ludari oko mene nisam niti sjetila da je taj dan-onaj kad sam napisala svoj prvi post u blog editoru. Poslije sam, poučena iskustvom da mi cijeli post nestane iz meni nepoznatih razloga kad stisnem gumbić "objavi", narafski, postove počela pisati u wordu i onda copy-pasteat. Sad mi je nekako žao da sam fulala dobrih 5 dana taj datum. Dizajn mi je radio moj ex koji se obožavao zabavljati takvim stvarima i iako vidim da dosta vas često mijenja izglede dizajna svojih blogova, ja to neću nikada učiniti iz razloga što je ova roza pozadina, ovi treptajući psić (koje i inače obožavam) i ona gore djevojčica u lijevom kutu s pivom u ruci i Superman majicom-jednostavno moj mali crtani alter ego. Čak i u stvarnosti imam Superman majicu. Zapravo, u stvarnosti sam sva super. Trouper. U počecima mog bloganja imala sam običaj uvijek objavljivati mali Snoopy strip na kraju svakog posta, a kasnije sam nekako prestala s tom tradicijom, s obzirom da je site s kojeg sam ih skidala bio dugo na reparaturi. No, s obzirom da mi je 4 godine provedene s vama ipak draga obljetnica, ovaj put ću ponovo staviti strip o situaciji poznatoj svim vlasnicima pasa, pa tako i Charliju Brownu. Nije ni moja ljubimica puno drugačija od Snuleta u stripu. I ona sad već broji svoju petu godinu sa mnom. Već je lagano počela dobivati sijede oko očiju, što je irskim seterima karakteristika. Doduše, dobih i ja koju na vrhu glavurde, ali zahvaljujući Keuneu, to uspješno sakrivam. U ove 4 godine mog bloganja, nisam se pretjerano uživo upoznavala s vama niti pretjerano pohodila blogerske susrete mada mi se dogodilo da bih poneke od vas koje pratim, a objavljujete svoje fotografije i prepoznala ili bi mi se barem učinilo da ste to vi negdje u gradu. Kao pred neka dva tjedna kad nisam bila sigurna za jednu dragu blogericu da li je to ona. Kad čovjek sve to rezimira iz nekog svog kuta, svi se mi znamo, svašta saznamo jedni o drugima, što po postovima, što po komentarima koje ostavljamo jedni kod drugih, a u stvarnosti smo možda i par puta prošli jedni mimo drugih, a da se nismo pozdravili. Ono što je lijepo kod svega toga je što su se preko bloga iznjedrile i neke stvarne akcije pomoći, poput one za pomoć Šumarki ili maloj Anji i to je i više nego pohvalno. Isto tako, sjećam se kad sam po stilu pisanja prepoznala jednog blogera kojeg znam iz RL, a nisam znala da je počeo pisati blog. Zgodna anegdota. Bar me služi intuicija, ako ću već za 10 godina već izgledat ko Jaca što se tiče boje kose. Kad sve to sagledam, ima ljudi koji su iz nekih svojih razloga prestali pisati, a bili su mi izuzetno dragi, pojavili su se neki drugi, ali nekako mi se čini da smo svi skupa nekako usporeniji i depresivniji. Pripisujem to još uvijek lijepom vremenu, vjerojatno će nas više biti tijekom zimskih mjeseci kada ćemo se češće latiti tastature i napisati koju suvislu. Ili manje suvislu. Nebitno. Čitamo se i dalje…Voli vas Snupislava