29
srijeda
listopad
2008
Zašto je cool biti u tridesetima?
S obzirom da mi se nova trideset i neka neminovno približava za koji dan, eto da izvučem par asova iz rukava zašto mi je to i dalje dobar feeling, ovako naizust...Ja sebe, ( a i drugi mene), još uvijek doživljavam kao nekoga tko kalendar vara svojim duhom, u smislu onog da odbijam u potpunosti stvari poput da je život nešto strašno ozbiljno i da je sve i svatko oko mene u depri, dugovima, lošim brakovima i vezama, rastavama, sudskim postupcima, ovrhama, neplaćenim alimentacijama i sl. sranjima, a dobar dio ljudi s kojima kontaktiram ima jako dobre razloge da bude u takvom stanju. Ja im uvijek nastojim nekako održati stanje duha na pozitivnim mislima, makar mi se to ponekad čini kao mission impossible, da sad ne ulazim u detalje. Ne dam da taj jedan moj „djetinji“ dio nestane, jednostavno ne želim da iščezne u neku ladicu sjećanja. Palim se i dalje na Snoopy majičice, pidžamice, šlapice, posteljine (ah, da, naručit ću i onu iz novog Neckermanna), plišane peseke i općenito volim sve što je veselo i podsjeća na neke druge, neopterećenije dane. Volim se zadržati u takvim dućanima i neizmjerno se veselim svakom takvom poklonu i dan danas. I ja sam kao u skladu sa svojim godinama, ou jes, moš' mislit! Za rođendan očekujem tortu odavde, redni br. 54. I ne bude pisalo Lora nego Didi. Zahvaljujem. Može i više komada, nije da sam na dijeti, ja volim i pojest i popit fino, a odavde je sve njamiiiii.
Provjereno na vlastitom dupetu. Fala.
Druga nepobitna činjenica je da prestaneš pratiti nove bandove toliko mahnito kao prije, ne slušaš više top liste na radiju, osim ako se ne voziš nekim pustopoljinama gdje ništa drugo ne hvata osim lokalnog radija, izgradio si svoju top listu bandova koje voliš i cijeniš i čije uratke možeš preslušavati over and over again, a da ti ne dosade. Ne ideš više na svaki iole suvisli koncert u gradu. Čak ti i vijesti na radiju nisu više razlog da prebacuješ stanicu, začudo, počinješ ih sa zanimanjem pratiti dok živčaniš mileći u koloni prema svojem, olfo, najdražem radnom mjestu i smišljaš izgovor zašto i danas kasniš. Živce izgubiš samo kad ti puste onu zavijajuću opernu pjevačicu koja reklamira jednu banku, a onda izmijeniš gumbić na izborniku, a to su valjda i željeli postići jer je u ovom društvu i iritantna reklama,primjećena reklama. Pogledajte Nives i Simonicu, očiti dokazi.
Treća činjenica je da skontaš da postaješ žešći konformist, pogotovo kada su u pitanju izlasci. Počnu te nervirati klinci koji se naguravaju, bljuju okolo, lamataju čikovima blizu tvoje bluze ili najlonki ( a ja se prokleto palim na one Wolfordove), izgaze ti cipele, mrziš se gurati oko šanka i općenito ti ti cjelonoćni izlasci ostave trag na ostatak vikenda u toj mjeri da si u ponedjeljak ujutro totalno u komi, ako ne od cuge, onda od neispavanosti jer si si ipak poremetio svoj ionako zeznuti ritam spavanja. Kad sam već spomenula cugu, skužiš da ti puno više treba da se unerediš, a to valjda dođe samo od sebe ili dugogodišnjim treniranjem, a to opet ima kao posljedicu i da izlazak više košta. Zapravo, kad bolje razmislim, bolje onda bit sponzor devama u zoološkom vrtu, pa bar onda učiniš dobro djelo. Da ne spominjem da je tu i posljedica da se i rastriježnjuješ ponešto dulje nego prije, pa onda i izbjegavaš pit u konačnici.
Četvrti razlog zbog kojeg volim svoje tridesete je da se puno opreznije odnosiš prema ulascima u veze, podozrivo promatraš sve i svakog, naročito kad si već pun opekotina iz nekih prošlih priča i usputnih pilot epizoda. Iza mene ih ima nekoliko dugogodišnjih i promašenih, ali izlizah si rane i brijem i dalje krilaticu da la vita e bella. Nema smisla preispitivati se gdje je priča skrenula na krivi kolosjek,jer očito strojovođa nije bio kvalificiran, neovisno o njegovom spolu. Ipak za kvalitetnim kadrom, potraga traje dulje, a ponekad i headhunteri znaju pogriješiti, pa se najbolje orijentirati na vlastiti nos. Osim ako niste Michael Jackson pa ga lovite po lavabou dok se umivate zorom ranom. Zastranih ponovo, dosta o meni, iako mi ne otpada nos, (niti raste, jer nisam Pinocchio), pričajmo malo o mom autu, ali o tom nekom drugom prilikom kad nešto krepa, zasad samo tankam i vozim, nadam se da će tako i ostati.
Sve u svemu, uživam u životu koliko god mogu. Malo mi za potpunu sreću fali, ali se ne opterećujem, sve u svoje vrijeme. Takav mi je valjda horoskop. I veselim se svojem rođendanu jako. I Ljubljani u koju idem dan kasnije na koncert, 7.11. Ako vas zanima o kome se radi, guglajte, naći ćete. Ljubi vas sve vaša Snupislava.
komentiraj (27) * ispiši * #
27
ponedjeljak
listopad
2008
Forwarduše
Dobih jutros na mail :
Jutros je navodno osvanuo grafit u Vlaskoj:
„Glupani, ne tog Ivu!!!“
Ševe se Mujo i Fata već tri sata, ali niko da svrši.
Legne Mujo sa strane, zapali cigaretu, uzdahne i kaže:
"Šta je Fato, ni ti se nemo'š nikog' sjetit'?"
Otrčala komšinica sva zadihana kod Fate:
- 'Fato, brzo, brzo, tvoj Mujo guzi dole Hasu nasred mosta, ovol`ko se raje skupilo.'
Potrčala Fata do mosta, kad stvarno, skupilo se brdo ljudi. I probivši se do sredine, stvarno ugleda Muju kako guzi Hasu.
- 'Ma, Mujo, jesi l` ti normalan? Pa šta to radiš? Svi te gledaju.'
- 'Ma, pusti me Fato, pao Haso u rijeku i počeo se utapati, ja ga izvukao, a sad mu spašavam život.'
- 'Ma Mujo, ne spašava se tako život, nego se daje umjetno disanje usta na usta.'
- 'Ma, jebi ga Fato, tako je i počelo...'
!
komentiraj (19) * ispiši * #
14
utorak
listopad
2008
Škrtac
Jedna od najodvratnijih mana koju ne mogu podnijeti kod ljudi je škrtost. Nažalost, zadnjih skoro pa godinu dana imam je prilike svaki dan vidjeti na jednom vrlo bliskom primjeru u radnom okruženju. Kužim ja da je kriza i da ljudi gledaju i važu svaku kunu, ali kad netko čija plaća doseže peteroznamenkasti iznos se ponaša ko da je najveći bogec, onda mi takve stvari jednostavno ne idu u glavu. Krenimo od toga da nikad, ama baš nikad taj čovjek nije popio kavu na poslu, uvijek se pohvali kako je popije doma, (pričamo o trošku od dvije-tri kune za automat), niti je ikada kupio ikakav sok skuplji od 5 kuna, a tih patvorina ima jedino po toj cijeni u jednom obližnjem stranom lancu na akciji, dok svi mi donesemo ili mineralnu ili cappy ili happy day ili pago ili nešto slično tome i ponudimo međusobno jedni druge. Kad se kupi čokolada, uvijek je u igri neka finija kad netko od nas časti, njegove su uvijek one nejestive robne marke ili šećerne table. Neki dan je donio taj naš škrtac palačinke sa sirom u foliji od doma i ponudio nas. Kolege su svaki uzeli po jednu, a ja sam taman došla s terena i pojela nešto vani te sam se zahvalila i rekla da sam jela. Dok su oni tako grickali, ovaj se naglas pohvalio kako su mu stajale u frižideru tri dana i da ako su im žilave malo, da je to zbog toga. Na tu njegovu, više nisam mogla šutiti i rekoh mu da ja takve ne bi dala niti svom kućnom ljubimcu. Otada se duri na mene. Nitko mu nikad nije ništa rekao direktno osim mene, ali kužim po internim razgovorima da ga, između redova, jako kajlaju zbog te njegove karakterne crte. Nedavno je isto tako, imao veći kvar na autu, iako većinu dana dolazi busom na posao, ali razlog kvara je bio taj što se ne znam koliko dugo vozio na plin, a svako malo se navodno mora prebaciti i na benzinski pogon, jer se to nešto unutra začepi ili što već. On nikada ne izlazi na pauzu, nikada nije naručio ikakvu dostavu niti popio piće iza posla jer to je „rasipanje novca za dokone pijance ili tračare bez cilja u životu“. Sad kad spomenuh dostavu, sjetih se anegdote kad je kolega naručio pizzu i s obzirom da je relativno mršav, nije ju mogao pojesti cijelu. Ovaj se dobronamjerno ponudio da pojede njegove ostatke, iako je maznuo prije toga sendvič kakvog se ne bi posramio niti omladinac-udarnik pri kopanju pruge Brčko-Banovići. Nedavno sam isto tako čula za sličan primjer kad je netko nekome učinio neku uslugu i taj kome je usluga bila učinjena ga je pozvao doma na večeru jer su valjda čevapi u Starom kotaču prevelika investicija. I tako, taj pozvani se češlja i brije za večeru kadli zvoni mobitel. Pita domaćin koliko šnita kruha da odledi. Ovaj je mislio da je krivo čuo, pa je ponovio pitanje, no ispalo je da tip ima uvijek doma smrznuti stari kruh narezan na šnite i da je gosta pitao, koliko šnita kruha jede uz večeru, da ne odledi previše pa da mora baciti. Ima još mali milijun anegdota, ali stat ću na ovih par iznesenih. Voljela bih da slične situacije mogu ne gledati i slušati svaki dan, ali dok god jedan od nas ne ode, prevrtat će mi se želudac od muke svaki dan u vrijeme gableca. Ima jedna zgodna uzrečica: A stingy man is always poor i stvarno je tome tako...Imate li vi kakav sličan primjerak Moliereovog najpoznatijeg lika u vašoj okolini?
komentiraj (33) * ispiši * #
