Kad hodam, ne zastajkujem

Nije bez vraga ovaj naslov, kao i obično. Naime, moje hodalice priuštile su mi dva „simpatična“ događaja prošli tjedan, a od jednog još uvijek imam prekrašnu ljubičastu masnicu u ravnini guze, ali bočno. No krenimo redom. Prvi događaj odvio se prije redovite subotnje kave u kvartu kada obavljam nabavu u jednom od tri lokalna hiper-super-mega marketa i idem na plac po sir. S obzirom da je bilo podosta toplije od ovog tjedna kad imam uredno upaljeno grijanje u stanu, nabacila sam suknjicu i one štiklice od pred dva posta unazad i gurala kolica po gore spomenutom hiper-super-mega objektu. Kad sam već bila tamo, krenuh i među police gdje stoje konzerve za pse i mace i taman dograbih jednu od njih, kadli ono, špriccccccccc. Izlije mi se po suknji i nogama, točnije mojim štiklicama, nešto vodnjikavo i smeđkasto. I stravično smradno. Ako nikad niste osjetili „miomiris“ probušene pokvarene konzerve s psećom hranom, bolje vam je da ni ne probate. Tjera na povraćanje. Uglavnom, iako sam izvadila mokru maramicu iz torbe i pokušala prebrisati natikaču, nogu i suknju, to mi baš i nije uspjelo, jer je šteta bila učinjena. I smrdila sam ko kafilerija unatoč Gucciju rush dvojci kojeg sam nabacila prije izlaska iz stana. I ništa, šta da sad napravim, ostavim kolica, odem na izlaz do wc-a, dignem nogu u lavabo balansirajući na drugoj u štikli od cca 10 cm i pokušam to saprati sapunom iz onog dozera na gurkanje. Ulazi neka starija žena i gleda me ko da nisam normalna jer perem nogu u lavabou shopping centra. Meni neugodnjak za poludit'. Sad sam uspjela usmrditi i ruke. Smrad je opak. Uvukao se pod nokte. Sapunam ruke par puta dok malo nije splasnulo. Dolazim tako polumokre suknje i mokre desne noge i natikače na blagajnu, plaćam kupljeno i žalim se blagajnici da zamoli nekoga od osoblja da ode maknuti tu konzervu s police i prebrisati pod jer je smrad među tim policama očaaaaaaj i cura veli da bude pozvala nekog, kadli s druge blagajne, udaljenje cca 3 metra, veli njena kolegica da nešto stravično smrdi. Obje umiremo od smijeha. Umiru i oni iza mene u redu, neki od smijeha, a neki od smrada. Izjurim van i bježim glavom bez obzira u okrilje svog prometala, zaboravljam kavu i novine....Zemljo, otvori se.
Scena druga: Vraćam se u ured s terena i stanem na benzinskoj gdje sam s blagajnicima već na ti. Natankam auto do vrha i kornijevim korakom, jerbo sam svjesna činjenice da me čeka još sto stvari za napraviti do kraja radnog dana,krenem prema ulazu platiti toliko precijenjenu natankanu prerađevinu fosilnih goriva i poskliznem se na fleku od ulja, benzina, što li već. Gubim ravnotežu na ravnom asfaltu u relativno niskim cipelicama, naočale lete s nosa, ja letim po zraku ko Blanka Vlašić, ali me silateža opako prizemljuje na dlan, lakat i desni bok. Bijela vestica koju sam imala taj dan ima sivi trag i uljnu fleku, ja bolno jaučem, pridižem se, podižem naočale, na svu sreću čitave su, a oko mene odmah tri frajera, pitaju jesam li dobro. Čak je i lik koji je izlazio s pumpe sa broja do mojeg se vratio u rikverc i pitao jesam li ok. Mora da je scena bila očaravajuća i dobro da se Moira Orfei nije našla tamo jer bi me garant odmah vrbovala za svoj cirkus. Ovaj koji se vratio u rikverc je bio u sivom ML mercedesu . Ja velim da je sve u redu, da sam se samo „malo“ natukla, dolazim na blagajnu gdje me djevojka pita jesam li dobro. Odgovaram potvrdno s bolnim izrazom na licu, kupujem i kit kat white usput da se utješim, platim i vratim se u ured takva zgrebana i flekava. S vrata me već kolege pitaju gdje sam se to valjala i s kime. Gađam ih prvim predmetom kojeg sam dohvatila i sjedam za svoj stol. Grintam ostatak dana. Mislim da mi je najpametnije da ostatak vikenda preležim, ha?