Gosn' zetovac

U zadnje vrijeme, osim što blog uopće ne radi, nemam ni vremena napisati koju suvislu ovdje, ali zato ne propuštam prošetati svoju gđicu. pas u kasni sat, negdje oko pol 12 navečer. I tako, već par večeri unazad zadnjih tjedan dana, šetamo nas dvije, prolazi bus i meni stalno netko ablenda (krasne li hrvatske riječi), dok mi šetamo..Prvo sam mislila da je to jedan tip iz moje ulice za kojeg znam da je ošo u zetovce pred nekih 7-8 godina, pa da su ga možda premjestili na kvartovsku liniju. Onda sam, kad se to zaredalo pomislila da me zamijenio s nekim, ali nije baš da mi u kvartu vrvi curama mojih godina koje šetaju irske setere u ponoć. Sve dok prekjučer nije zaustavio bus i pitao me da li želim ući sa psom…Rekoh, ne hvala, to nas dvije šetamo da ljepše zaspimo. Jučer je opet zaustavio bus nasred vrlo prometne ulice, otvorio svoj prozorček i priupitao me jesam li za neku cugu…Uredno se zahvalih, rekoh da je kasno i da idem spavati, veli on, valjda budete jednom našli vremena ranije…Sve u svemu, lagano mi je smiješna situacija, ja onak sva na pol 12 u pol 12, trenirka, skupljena kosa, tenesice, mp3 na ušima, zakopčana do grla, a lik me zove na cugu…S druge strane, godi ideja da sam i takva u kućnom izdanju i kronično neispavana nekom zanimljiva…Heh, još bum se umislila. Nije da ova priča ima neku poantu ili neki suvisli zaključak, nego, eto…morah se pohvalit da lovim komade i u trenirci.