ŽIVOT NIJE DISNEYLAND…

Baš sam pročitala najnovije tračeve na „Indexu“, online izdanju „Glorije“ i „Večernjem listu“ koji je ak mene pitate postao prava vrsta trač novina. Ona Agillera se udaje sutra, Sandi se oženio s komadom kojeg zna par mjeseci, rastaje se Britney Spears, rastaje se Banfićka jer nisu navodno uspjeli sklepat klinca nakon 12 godina, rastaju se ona loto cura i njen direktor ljudskih resursa iz „Agrokora“ nakon kaj su nakon punih 2-3 mjeseca bili u braku koji su sklopili nakon par mjeseci poznanstva kada su došli do zaključka za ostatak života žele provesti together forever. Moš' mislit kak takvi brakovi imaju perspektivu! Ti instant brakovi su nešto što meni nikad neće biti jasno. Nažalost, i na svojoj koži osjetila sam tako nešto.Godine uložene u vezu između dvoje ljudi odu u klinac u vrlo kratkom roku zbog raznoraznih razloga. Da se razmemo, nisam nikad bila udana, kod mene valjda ne postoji taj mentalni sklop da ljubav treba biti dokumentirana papirom i matičarem s usputnim cirkusom uže i šire rodbine koju si vidio zadnji put pred 10 godina i koja će se prežderavati uz neki trećerazredni band dok ja đuskam na „udajeeee se mlada djevojčicaaaaa“ u nekoj neudobnoj haljini i previsokim petama bijelih posuđenih cipela iz salona vjenčanica koje ni u ludilu ne bih obukla u normalnoj situaciji. Zapravo ak bolje razmislim, više ne spadam čak niti u onu skupinu koja spada u generaciju poželjnih godina za udavanje, prešla sam 32 kuke neki dan i baš mi je cool sklop u glavi što se braka tiče, totalna praznina. J. Ali ovaj put neću pretjerano pričati o sebi. Pričat ću o onome što primjećujem, a to je nekakav defaultni poriv ljudi da kad izostane „red sonja“ (90% slučajeva) ili skuže da je lik/likica dobra partija ili da im je vrijeme oženiti/udati se jer su eto, već u godinama kad svi to rade (10%), odluče sklopiti brak. Činjenica je da na početku raznoraznih veza žene uglavnom ustručavaju stupiti u sexualne odnose, kao bad im je zbog toga što će frajer pomislit da je „laka“, a zapravo ljubav i sex i ne moraju biti povezani uopće jedno s drugim. Ovaj potonji je ipak samo primarno shvaćen da je nadogradnja ljubavi, stapanje u jedno bla, bla… i način razmišljanja iz 19. stoljeća, a u stvari to je samo čisti animal instinct koji svi mi potrebujemo, neki češće, a neki rjeđe. Možda o ovome razmišljam na način kako to uglavnom razmišljaju muškići, a ja smatram da je povezanosti jednog i drugog dana prevelika važnost i uzdizanje na pijedestal te da zbog toga i ljudi zaključuju da zbog donekle slaganja karaktera i početnog entuzijazma u koeficijentu obrtaja u krevetu moraju u tome pronaći neki smisao pa to odluče potkrijepiti papirima. I onda nakon nekih par mjeseci, godina, par komada zajedničke djece skuže da to nije to ili da se izgubilo negdje usput između dvije rate dugoročnog kredita za stan. Dođe do nekakvog zasićenja, sve prijeđe u rutinu, žena je stalno umorna, ne pruža mu onaj vid zadovoljstva više, a on je stalno napaljen. Mnogo njih ostaje skupa zbog djece, materijalnog faktora jer se nema gdje vratiti ili otići, ili jednostavno ne može sam/sama uzdržavati plodove svoje tadašnje zanesenosti.. Pitam se da li je ikada u povijesti ljudskog roda postojalo doba kada je ljubav bila taj primarni faktor zbog kojeg bi ljudi jedno drugom obećavali doživotnu vjernost. Dan danas, bar 90% nas to ne može tvrditi, ali podliježu famoznom razmišljanju o tome kaj će netko misliti ako dijete bude rođeno vanbračno ili da šta više imaju čekati ili tim instant stupanjem u brak žele zaboraviti što prije neku neprežaljenu ljubav. Vrag će ga znati. Najčešće prevare u brakovima ili dugogodišnjim vezama se događaju baš zbog idealiziranja partnera i previše poklonjenog povjerenja drugoj strani, pa sam/sama sebi iskopa jamu kad druga strana potraži svoje zadovoljstvo negdje drugdje. Prevariti nekog je zapravo idealan način za prekid veze. Tu se jedna strana nađe na žešćoj ego tripčini jer je skužila da je netko još hoće pogledati unatoč pivskoj škembi i ćelici ili ostatku od 10 kg nakon poroda i odlasku frizeru jednom u tri mjeseca, umjesto nekadašnjeg jednotjednog sjedanja na frizerski stolac i kozmetičarski stol, a druga se nađe užasno povrijeđena zbog njegovog/njenog švrljanja. Neki pregrizu govno i oproste, nastave živjeti svojim poluživotom gorkog okusa i izgledaju na van kao happy family, a oni malo ponosniji i odlučniji momentalno kupe krpe i djecu i odlaze svojim putem. Takvima se divim i uvijek ih podržavam. Ne vidim ništa lošeg u tome da djeca radije žive s jednim kvalitetnim roditeljem, makar i uz slabije materijalne uvjete, nego da gledaju svađe i prigovaranja radi švrljanja i izlazaka jednog od roditelja jer bi u tom slučaju i oni vrlo lako (iako ne obavezno) mogli pokupiti takav patern i prenijeti ga jednog dana u svoj život kad odrastu.
Stvarno sam se raspisala, ali zaključila bih ovu moju mentalnu onaniju time da mislim da sex kao takav nije dokaz ljubavi, niti ona proizlazi iz sexa. Nje ili ima, ili je nema. Kad prijeđe u naviku, e, onda se počnite zabrinjavati i preispitivati kvalitetu svog odnosa. Možda sam već u jednoj od prošlih svojih umotvorina načela temu, ali sad sam je malkice doradila.