Bračne vode

Sretoh danas poznanicu iz kvarta. Godinu dana starija od mene. Voda za ruku dvoje klinaca od kojih jedan vrišti. Nismo se dugo vidjele,i naravno prvo pitanje: "Radiš"? Da. "Jesi zadovoljna"? Recimo. Treće: "A kaj ti čekaš?". E, tu sam lagano pop.. na malograđanštinu u ljudskim glavama. Odgovorih s jednostavnim protupitanjem: "A kaj se to tebe tiče? Jel ja tebe pitam jel ti sve štima u braku?". Tajac. Učtiv pozdrav i razlaz svaka na svoju stranu. Ne kužim stvarno to nepisano pravilo kad te tak zaustave te udavače koje misle da su Boga za bradu primile (uopćeno je mišljenje da je Bog muškog roda, pa recimo da je tome tako) ako su se udale i sad vodaju dječicu za ruke. Odluka o rađanju djece je intimna odluka svakog od nas i po meni je vrlo nepristojno pitati nekoga što, kako i zašto namjerava napraviti po tom pitanju. I naravno, kad sretnem nekog koga dugo nisam vidjela ne pitam takve stvari, osim ako se sam/sama ne pohvali. Fakat ne kužim koje je to postignuće kad pola sklopljenih brakova za koje znam iz okoline liče na sve, samo ne na obiteljski sklad. Valjda ih samo djeca (maloljetna, većinom u vrtićkoj ili školskoj dobi) drže skupa i krediti koje su skupa podigli za aute, stanove i vikendice. Dakle, interes. A ljubav bi trebala biti nešto više, uzvišen osjećaj. Izgleda da se izgubila negdje usput...bar po onome što slušam po kavama od svojih udanih prijateljica..Ne svih, da se razumijemo, ali od dobre većine. Hm..

snoopy strip za danas