smotani
ponedjeljak, 20.08.2012.
iznenada...."tata" :)))
Kako me proteklo vrijeme malo „oduzelo“ u mojim aktivnostima i vrijeme sam proveo na sasvim jedan drugi, neočekivani, ali, bojim se, naslućivani, način... kako god, dio je priče iza mene a drugi je preda mnom u ma kojem svijetlu, ali, sa velikim žarom i nekim posebnim „inatom“.... i, dok sam tako provodio dane, vječiti prijatelj, Dnevnik, istrpio je svakakve „udarce“ ali i lijepe zapise kojih, sada s odmakom, rado proživljavam i, ono što je najvažnije, nastavljam ih dopunjavati – gotovo svakodnevno ma na koji način.... 08. kolovoz... ... i dok sam pogledom tražio mjesto gdje se malo prisloniti, povući možda koji dim, primijetio sam malu curicu, pravog malog plavog Anđela, kako širom otvorenih, plavih, očiju trči svojim, pomalo još nespretnim, koracima prema vratima uz glasne i sretne povike „tata, tata...“ .. pomaknuo sam se na stranu kako ne bi malom Anđelu smetao na tom radosnom putu... činilo mi se da joj je korak nesiguran, tek savladan...a pelene kao da remete ravnotežu.... pa da ju ne smotam... kad.. to predivno malo biće skrenulo je prema meni... ja, onako zbunjen kakav jesam, izmičem se još više .. .dijete je uhvatilo pravac i ne treba stajati na tom putu... okrećem se, pogledom tražim „tatu“ da znam kuda se izmaknuti... iza mene nema nikoga... i, dok sam vratio pogled osjetio sam kako me nešto obujmilo oko nogu... to malo, predivno stvorenje, se smotalo oko nogu i veselim glasićem, gledajuć u mene, izgovaralo „tata, tata...“  zbunjenim sam pogledom gledao oko sebe i ugledao mladu ženu, nekih 40 tak godina, kako, uz bolne grimase, polako prilazi..“oprostite..:“ tiho je rekla pokušavajuć dohvatit ruku malene i odvojit je od mene... nastavila je šapćući joj na uho...“ zlato, to nije tvoj tata...“ ... zbunjeno, sa nekim čudnim smiješkom, ispratio sam pogledom dvije dame kako odlaze od mene prema, pretpostavio sam... mami, odnosno baki... žena zasigurno leži na nekom od odjela i ovo je posjet njene majke i ljubimice.... i dok sam zapalio, konačno, prvu cigaretu, gledao sam to malo biće kako trčkara, slušao njezina pitanja i strpljive ali „teške“ odgovore njezine majke.... nekoliko puta mi je dotrčala, donijela loptu, malo smo se dodavali.... ubrzo su se njezini spremali na odlazak... dok su prolazile pored mene malena mi je mahnula i svojim veselim glasićem dodala „pa pa tata...“  nasmijao sam se.... i, uzvratio... „pa pa.. ali, ja nisam tvoj tata....“ ( priznajem Dnevniče... tog sam trenutka u sebi dodao „na žalost... bilo bi predivno imati tako slatko i drago biće uz sebe..."). ostao sam još malo udahnuti vrućine, osjetiti dašak vjetra..makar i vrućeg... i, zagledao se....u neidentificiranom pravcu sa mislima ko zna gdje... nakon nekog vremena shvatio sam se da se nešto „ispriječilo“ u tom mom pogledu.... žena koja je ispratila majku i dijete vraćala se prema ulazu.... shvatio sam da je „uhvatila“ moj pogled, ali, bio sam siguran da ne zna da sam... gledao u prazno...no, da ne bi bilo da sam...taki i taki... nasmijao sam se.. a ona, kao da je osjetila potrebu još jednom se ispričati... „djeca, znate... u fazi je kada su joj svi muški tata...“ i, opet se pitam, hoću li ikada naučiti šutiti, stat na loptu, ne izletavati.....uletio sam u pola njezine rečenice...“ma nema problema... siguran sam da je tata jako ponosan na malenu...“ .. u njezinom sam pogledu vidio suzu... bem te Smoto... pa zar uvijek moraš.... tiho sam čuo njezin...“da bar...“...vjerojatno sam i sam promijenio izraz lica.. jer, žena je ubrzo dodala...“ ma ne, nije se njemu ništa dogodilo.... sve u redu....“ a sebi bi najrađe opalio šamar.... tiho sam se ispričao.... no, žena očito navikla na životne priče, tiho je dodala...“ ma nema veze...ali, da ne ostane nešto u zraku, da se ne osjećate nešto krivim.... tata ju ne želi vidjeti, nikad ni nije... oprostite... moram ići....do viđenja...“ tiho je, uz kratke prekide, nakon ovih misli uputila se u predvorje... gledao sam za njom i, naravno, imao si za prigovoriti... kaj uvijek moram jednu previše reć..ali.... i to je život a ova se žena, očito, s njime zna nositi...i, siguran sam, lakše je uz malenu koja osvaja... na prvu.....09. kolovoza Čekao sam Mladena da mi donese moje krpice i poneku voćku.... sjedio na klupici i vrtio razgovor kojeg sam malo prije vodio... bio sam zamišljen.. .treba donijeti neke odluke..a nije da sam spreman, nije da sam siguran, nije da znam da li želim..i što zapravo želim..... i, dok sam vrtio razne scenarije po glavi... prekinulo me jedno nježno...“dobar dan..:“ bila je to žena od jučer...“dobar dan... gdje je mala ljepotica...“ i dok je čekala dolazak najmilijih osjetio sam u njezinom glasu jednu posebnu notu...ali, ništa više neću istrčavati... možda mi se samo čini da je doza sreće ispunila taj glas.... ali, sreća je bila toliko očita... da sam, ipak, morao pitati.... vidim da jedva čekate svoju ljubimicu "..... da, i nju i majku.,.... imam predivne vijesti... nalazi su dobri za razliku od prognoza s kojima sam došla... pa kako ne bi bila sretna... moj Anđeo treba imati barem majku....." i, dok smo čekali njezine, pokušala je malo ublažiti razgovor od jučer – tek kratko mi objasnivši kako je godinama živjela sa tatom malene...i, kada je konačno ostala trudna, kada njezinoj sreći nije bilo kraja, kada je to bio vrhunac ispunjena njezina sna... saznala je da njena dugogodišnja ljubav ne želi imati djecu.... teško iznenađenje...ali, shvatio sam da nju nije pokolebalo.... i, siguran sam, lakše je što je žensko dijete...no, kad se prisjetim svoje majke... i ona je mene, gotovo sama, podizala .. pa nisam baš tak loše ispal... ( a znam... znam da mnogi misle drugačije, znam da mnogi imaju nekaj za reć...ali, imao bi i ja nekaj za reć njima.... jel tako Dnevniče?) ... kakav je to zagrljaj njezine majke (bake) bio kada joj je objavila vijesti... koja radost, koje predivne, nasmiješene suze.... a mali Anđelak...sada s već poprilično „jasnim“ objašnjenjima kako joj nisam ja tata... pozdravila me „bok tiček tata...“ namjeravao sam otići, ostavit ih da uživaju u lijepim vijestima i, na drugoj klupici, dočekati Mladena...ali, nisu mi dale... čekajte... imam štrudlu od jabuka...smijete?... ma naravno da smijem, sve smijem. Sve... gladan sam ko vuk ..... i, dok sam uživao u zalogaju predivne štrudle.. (hvala gospođo, podsjetili ste me na majčinu štrudlu.....) mala je mrvica prišla, primila me za koljena i tiho zavapila „pa pa...“  pogledao sam joj majku, baku.... s upitnikom iznad glave.... „smijem joj malo dati?“.... a one, sa velikim osmjehom...“ slobodno, ali, to je samo tak... ne bu ona jela..:“ otrgnuo sam komadić...pa drugi...treći.... pogledao sam ih... smije još?... ma naravno, hvala Bogu da nekaj pojede.... i tako, sa predivnom bakinom štrudlom, malenom koja se „obesila“ na moje noge i samo zjevala... dočekao sam Mladena.... Dnevniče.. jesi ti vidio njegovu izbezumljenu facu?  Ee da mi ga je bilo uslikati.... kako je samo stidljivo ( on i stidljivo???) prišao, tiho pozdravio, gledao... ko je ko u ovoj priči.... dugo nisam tako uživao u njegovoj zbunjoli...neka i ja njega jednom šokiram i ostavim bez teksta....I, uživao sam još par dana u društvu malene... baš smo se i naigrali, napričali sa jednim novim jezikom... , družio se s njezinom majkom koja je, jedva čekala befel da može kući.....razmijenili smo brojeve... mislio sam... kurtoazije radi....eto, nikad se ne zna ko kome može zatrebati i biti od pomoći..... ali... (sad bi meni draga osoba rekla... ti i tvoj alija  ) predivno je bilo... nakon par dana... dobiti poruku... jeste još uvijek tamo? Mama radi štrudlu od jabuka pa bi svratili na kratko...ako može.... i tako... opet sam u društvu pojeo štrudlu, malo smo porazgovarali.... bilo je predivno vidjeti ih tako ozarene, sretne, ispunjene.... „tiček tata“ je, opet, u duetu jeo....i, iskreno, uživao sam u malenoj ljepotici.... na rastanku smo obećali si barem koju kavu... jednom...nekada..... ali, obećao sam i malenoj jedan predivan parkić sa punooo igračaka, vrtuljaka, ljuljački, raznih penjalica.... i to sam obećanje održao.... podsjetilo me to na dane kada sam s kumicom divljao po Boćarskom... doduše, sada ipak nešto stariji, nešto oprezniji u „zanimacijama“... ali, još uvijek dječački zaigran....baš sam... uživao... a kava? Ne, nju nismo popili....“skidam“ se s nje...ali, pojeli smo veeeejjjiiikkkiii sjadojed ... ako i „odraslima“ malo odgađam obećanja...djeci ne mogu..ne ovom predivnom biću....i, moram priznati, zaboravio sam koje su sve igračke u Boćarskom...a, upoznao sam i nove... |
- 21:30 - Komentari (37) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||