smotani

subota, 11.02.2012.

Snježna šetnja...

Prema najavama, snijeg je novim slojem zabijelio i moj, beli Zagreb, grad... Još jučer ujutro pokazao je da će prognoze biti točne... ne malo sam se iznenadio kada sam vidio auto prekriven novim slojem predivnih bijelih pahulja.... čišćenje i dolazak u kafić na jutarnju kavu protekao je u ustaljenom ritmu.... ali, ne i jutarnja kava... kako već neko vrijeme moja nestašna kosa, narasla koji centimetar, stvara loknice, svako jutro imam rat .... namoči, počešljaj, probam s gelom – ma ništa ne pomaže... loknice, svojeglave kao i ja, imaju svoj jutarnji ples... odgađam frizera dok popusti malo ova sparina jer nemam običaj nositi kapu pa nek me bar kosa grije... kad, dođem na kavu... ove moje aždaje već piju i smijulje se.... dolazi konobarica, donosi moju kavu i... lončić s toplom vodom... pogledam ju ... pa ne bum tak rano počel piti.... čaj... smijulji se i ona... pogledam cure...a one, svaka s jednim tzv „toplim viklerom“ u ruci.... da popravim frizuru.. dakle, neopisiv je taj osjećaj kad jutro započnete sa takvim smijehom.... naravno, odlučio sam frizerki bez obzira na zimu....pa ne budu one vežbale na mojoj kosi... ne, ne pitajte me kak sam se osećal, tak ćelav, kad sam navečer išao doma brrrr... ali, bila je radost jutros se probuditi i ne vidjeti one rogove koji su mi se svako jutro smijuljili.... Ujutro sam malo pomogao susedu čistiti oko ulaza, došao se presvući i prema planu, krenuo kumici.. snijeg nije prestajao padati pa sam pomislio da je možda odustala od šetnje... nazvao sam ju, tek toliko da provjerim, da se znam obući dva tri puta ili samo jednom ..... zapravo, i nije bilo prehladno -8 ...ali, puhao je vjetar pa je zima malo brže putovala.... „kume, a tebi se nejde?“ glasilo je njeno protupitanje u kojem sam osjetio malo tuge.... ma ne, ne... samo sam pitao da li si promijenila plan u nešto drugo? Odgovor, veselog glasa, bio je jednostavan.... „obuci se dobro, idemo prema planu“...i ne, nisam ju pitao kud idemo...pa saznat ću.... Dok sam ja očistio auto i doputovao, kavica je bila kuhana... a ja ko mali medo natovaren ogromnom kutijom i velikom vrećom... koje iznenađenje u njenim očima... čak joj ni sadržaj vreće nije bio zanimljiv već veeeelika kutija sa velikom mašnicom ( pazi ovo..“velika mašnica“ ovo samo ja mogu provaliti) .... i, kad sam je izljubio (i za sve vas), povukao za uši ... znatiželjne okice su samo vrludale.... a u kutiji... nova stolica za radni stol.... Kumovi su kupili novi stol prije nekog vremena i shvatili da djetetu treba i nova stolica... pa sam, kako bi spojio ugodno s korisnim, ponudio se.... naravno, morali smo prvo složiti stolicu.... kad sam ju složio, nasmijali smo se do suza.... proba ju ona podignuti.... ide, proba ju spustiti... nejde.... pa kak?? Kumeee, ovo niš ne valja ... sjednem ja... probam... radi... OK.. zaključili smo, prelagana je... i, kad smo podesili visinu prema stolu, zavalila se ko grofica...a ono, naslon... hooop... prati njezine pokrete i leđa.. kumeeee... ovo je ko svemirski brod... dobro, pa nije ni čudo.. ipak sam ja mali svemirac... bitno da je dobra... zaboravila je ona na vreću...i, sprema se za našu šetnju...a ja, pomalo začuđen da je „previdjela“ moj drugi paket pitam ju dal bi nešto probala na prvi sloj odjeće... okece su opet proradile i kao da se sada sjetila druge vreće .... probala je hlače i jaknu za sanjkanje ( doduše, rekli su da su skijanje..ali, ona se rađe sanjka) .. dakle, ne da sam pogodio... nego kao da sam dao šivati ... iskreno, opet mi je zrasla... mislil sam kak bu joj malo preveliko...a ono, taman na deblju trenirku.... krećemo van...a ona....aaa ček, ček.... mamiceeee daj mi, molim te, vrećicuuuu... kuma se ustrčala, ja gledam kakvu vrećicu...a mala, sva ponosna... „mamica mi je jučer kupila kruh... možemo ići na Bundek nahraniti patkice i labudove?“ pogledao sam ju... ma naravno da možemo... i tako sam u sebi već prelomio susret sa Bundekom na način kako sam ga htio upoznati... ostaje prilika, na taj način, istražiti ga.... I, krenuli smo... parkirali na povećoj gomili snijega i ostali ugodno iznenađeni... mala ralica je pročistila puteve ... aliii .... mi bi prtili po snijegu... no, nismo se dali smesti... čim se ukazala prilika, skrenuli smo u netaknuti dio gdje smo ko pravi propadali u snijeg, vukli noge i uživali u škripi snijega... njeno stalno „naređivanje“... slušaj ga kako škripi...a tek onaj osjećaj pod nogama.. predivan je.... Pogled na jezero nije nimalo obećavajući... samo onaj mali dio gdje su se svi stanovnici stisnuli radi topline nije zaleđen... Prošetali smo do druge strane jezera, a kumica je potrčala niz „plažu“ prema jezeru... kad smo došli, odokativno blizu, jer, ni sam nisam kužio gdje počinje led odnosno jezero, pažljivo sam hodao naprijed... ako ko treba upasti i propasti kroz led neka to budem ja... dio kruha sam razbacao prema patkicama i pokojem labudu u jezeru, a ostalim dijelom je kumica hranila labudove koji su rado prišli do nje... ipak je klopa u pitanu i nema straha... ona je doduše bila malo oprezna... ali, kad su ljepotani ispustili neke zvukove kao da nešto govore, opustila se i počela s njima razgovarati... smješkao sam sa strane i uživao u tom predivnom prizoru... ako vam kažem da sam preko 70 slika napravio sam tih desetak minuta... sve vam je jasno.... Nakon što smo podijelili papicu, krenuli smo polako natrag... šetnja je trajala skoro sat vremena i potrajala bi i duže...ali, bojao sam se za nju jer je vjetrić poprilično puhao a snijeg, niti jednog trenutka, nije posustao.... Nakon ručka uputio sam se doma....ceste su sasvim ok... snijeg neprestano pada ali voziti po gradu nije problem ( barem ovaj dio di sam ja išao)....no, kada sam ugledao ispred sebe „zimsku službu“ kako ulazi u moj kvart... pobojao sam se..a kaj me tu sad čeka? Pa ujutro je bilo ok? No... nema straha... i kvart je pod kontrolom..dečki odrađuju svoje redovne ture da nas ne zamete a trenutno vidi se i asfalt ( ovo su snimke od oko tri popodne) .... no, nisam mogao odoliti... morao sam još malo prošetati po nasipu, još malo progacati po snijegu... sada sam trebao biti u Samoboru, na početku maškara i Hladnom pivu... ma ne, ne pravom... već koncertu HP .. ali, ekipa je odlučila da ih "muči" snijeg... ali, to nije razlog da si ja ne zapjevam Još jednom, hvala na čestitkama za kumicu sve su izručene

- 20:15 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 08.02.2012.

novi val...

Sredina poprilično zimskog tjedna donijela je mnogima i nadanja u današnjem izvlačenju super 7 ... ali, do tada ima vremena... pokušavam se malo zagrijati jer, već danima na poslu smanjen je dotok toplih para i, ubundani u jakne, šalove pa i dekice, pokušavamo odraditi makar ono najnužnije. Ne pamtim da sam toliko čaja popio a da nisam bolestan.... neki antifriz treba koristiti pa sam se odlučio za čaj od borovnice i brusnice... naizmjence... ali, moram paziti da se od miješanja ne napijem.... Cure, kako ujutro dođu, tako još dodaju na sebe pokoji šal, kapu, rukavice i kao sfinge čekaju da li će neko po gablec, ko će donijeti kavu... jedino, ne mogu umjesto njih jesti, piti..... kao poznati „snjegović“ volim hodati po snijegu i rado sam ovih dana odrađivao odlaske po gablec...ali, ražalostilo me što su prebrzo očistili nogostupe pa sam morao gacati po „travi“ kako bi uživao u gacanju kroz snijeg... Iskreno, ovo nisu uvjeti za rad...ali, nikome nije palo na pamet da nas pusti doma.... no, kako stvari stoje, prisilno, jedan po jedan, svaki dan nas je manje.... bolovanja su krenula ... stradavaju mjehuri, bubrezi... ni ono malo puhalo što smo uključili ne može pomoći ( da jedno..).... nastojimo, kako tako, održati neku atmosferu, poneko razmahivanje rukama, nogama.... stol je leden pa se ni na njega ne mogu nalaktiti.... nakon brdo godina izvukao sam i neke pulovere ... nisam ni znao di su a još manje idu li na mene, da li je na kojem nahranio se koji moljac.... sve u svemu, uživam u ovim odrješitim danima.... zaželjeli smo se zime, snijega... ali, nekako mi se čini da je već nekima dosta... no, ne i meni...svaki dan, barem na petnaestak minuta, progacam u kvartu, na nasipu neku novu stazu, za subotu, kada mala pišulja slavi prvi jubilarni ročkas, morao sam obećati da ćemo u jednu šetnju... jer, najavljuju opet snijeg...a ona, baš kao i ja, uživa u njemu... nekoliko je lokacija na repertoaru a obzirom na njen slavljenički dan.... ona bira... tako da nemam pojma di ćemo završiti... naše slavlje ostavljamo za neki drugi put a ona će, sa svojim vršnjacima, kako i priliči, obilježiti taj dan.... kako je i sama rekla... .“kume, ujutro dođi na kavu, izljubi me, idemo u šetnju... a poslije ručka si slobodan“ ma super ... I, moje gacanje po snijegu donijelo mi je i novi nadimak „grtalica“ a uz nju ide i ono pismo iz Canade koje je, siguran sam, većini poznato.... no, danas me nasmijao jedan novi spot....na žalost, ne mogu shvatiti nebrigu Splitskog gradonačelnika za svoj grad, svoje ljude.... ne mogu razumjeti izjave čelnika grada.... zato, nadam se i vjerujem, da je pomoć moga grada, ma koliko skromna, ipak pomogla gradu pod Marjanom.. imam prijatelje, puno sam toga čuo... i, doista ne razumijem.... nama nisu stigli do devet sati – nakon cjelonoćnog padanja – očistiti svaku ulicu pa je nastala povika.... iako, dečki su radili cijelu noć... koji sat kasnije nije bilo nikakvih problema.... u Traumi nije bilo gužve... prometnih je bilo nešto više - ali, uvijek ima pametnjakovića.... a u Splitu...danima kolaps...i, usudio bih se reći, ismijavanje građana.... naravno da su bili zatečeni...ali, toliko dana..... e moj Gradonačelniče... nadam se da su sada gradski oci nešto poduzeli.... jer, najavljuju novi val... niko ne kaže da treba grtalice kupiti... ali, neka barem vidi ekonomsku računicu i u svoje dućane naruči lopate za snijeg.... siguran sam da bi i građani pomogli...ali, ma koliko ih i iznenadilo, nemaju s čime.... no, ne ponovilo se.... Jedini koji su uživali, koliko sam vidio i čuo, bili su klinci I, uživam i ja, makar svaki dan išao i po gablec...samo, nadam se da svizac nije bio u pravu...šest tjedana?!?! i da, ne mogu ne skrenuti sa puta.... jako me razveselila vijest o privatizaciji Hrvatske poštanske banke.... važno je da "ostaje u našem vlasništvu - 25% + 1 dionica" ...ako se dobro sijećam.... tako je isti čovjek prodao INA d.d. ...i, i danas je u našem vlasništvu SOUNDSET BAND AID - ZA MILIJUN LOPATA KADA OVAJ VELIK SNIJEG K'O VRATA TEŠKA ZATVORI SVE PROLAZE KADA LED K'O KAMEN TVRD SRUŠI SE SA NEBA NA TVOJ SPLITSKI PUT I DOK NOĆ U KOJOJ NEMA ZVIJEZDA CARUJE U BJELINI SA SVIH STRANA STRAH TE OBUZME KAD PAHULJE BIJELE TU ZATRPAJU RIVU SVU KADA SNJEZI VELIKI SAKRIJU TI POGLED KROZ PONISTRU JEDNA RUKA TRAŽI TE I ŽELI DA TI DA ČISTI POLJUD S BAR MILIJUN LOPATA REFREN: SPLITE NE BOJ SE, S TOBOM ZAGREB JE ON ŽELI LJUBAV DA TI DA DIO SVOGA TOPLOG SNA SPLITE NE BOJ SE, LJUBAV JAČA JE DJECA U NAMA ZNAJU SVE ČISTIMO SNIJEG ZA NOVE SNE

- 17:21 - Komentari (26) - Isprintaj - #

subota, 04.02.2012.

Maksimirska zima...:)

Tjedan, okovan zimom i zimskim radostima završavam zdravo rumen i, nakon puno godina, nagrudan i izgrudan Još prošli vikend je kumica htjela na Sljeme, na grudanje i sanjkanje... ali, još malo umorni od prošle Sljemenske šetnje ponudili smo joj šetnju Jarunom, koju, naravno, nije zamjenski prihvatila. I, krene ovaj tjedan, pomalo se i snijeg nazire, bruse se svi na jedno veliko grudanje i uživanje na snijegu.... no, snijeg ni u tragovima... vikend se bližio a snijeg po otocima, u Primorju, Dalmaciji, Dubrovniku... ludilo..... teško mi je prepričati sve, dubokoumne, razgovore koje smo s malom vodili a pokušavajući joj pojasniti zašto snijeg pada na moru a ne na kopnu, zašto je u Dalmaciji neradni dan kad padne snijeg, zašto mi nemamo neradni dan...... ali, ipak, pokušat ću, barem približno, prepričati neke dijelove Kume, zašto kad na moru padne snijeg imaju slobodan dan? Pa, gle, na moru, obično, ne pada snijeg, i, nemaju službe za čišćenje cesta tako organizirane kao mi gdje je snijeg češće i nastane mali kolaps... pa da se ne bi događali još veći zastoji bolje da su jedan dan slobodni dok gradske službe obave svoj posao.... Je, vidim, svugdje na moru ga ima a mi ni pahulje.... kako onda mi imamo češće? Dobro, a zašto onda mi nemamo slobodan dan kad idemo na more? Kod nas more nije uobičajeno i mi moramo do njega..... zašto onda mi....... Isuse, kaj njoj sve ne padne na pamet.... tu sam se malo pogubio... pokušao sam uz pomoć prirode koja je takva kakva je, koju ne možemo i ne smijemo mijenjati a koja ponekad biva hirovita... lagano sam sve okrenuo na očuvanje okoliša i pokušao barem malo, edukativno djelovati.. pa kad me već uhvatila u žrvanj neka bude neke koristi.... sve je to ona upijala, kimala glavom u znak odobravanja, ali.... na kraju... njena je morala biti zadnja... a hoće li nama Gradonačelnik dati da nejdemo u školu ako snijeg padne.... uzdahnuo sam, pogledao ju... ma koji Gradonačelnik...ja ću te ići ispričati za jedan dan ... a kaj buš reko u školi? Paaa... reći ću da nisi već godinama osjetila ovakvu, pravu zimu, a o snijegu u Zagrebu da i ne govorim...i da bolje da si tu falila jedan dan nego da smo morali upregnuti do Šolte da se grudaš... dugo je trajao taj razgovor.... a kako sam uspješno objasnio trenutnu vremensku situaciju kao i uvjete „kopnenog i morskog snijega“... pokazao je današnji dan... Ipak, konačno prema najavama, jučer je počeo padati snijeg..... pao je i konačni dogovor... obzirom da ja baš i nisam za sanjkanje ... o ne, ne da ja ne bi htio, ali, ipak, ne treba izazivati vraga... sada kad sam u puno boljoj formi bilo bi zgodno takav i neko vrijeme ostati, pa je plan bio... subota Maksimir, a nedjelja...e to budu dragi roditelji vozili na sanjkanje .... I bi tako.... Danas sam se lagano ustao, napravio mućku, malo „prelistao“ novine na netu i .... krenuo kod kumice....prvo iznenađenje je moja „glavna kvartovska cesta“ poprilično dobro očišćena.... ali, putem do Dugava... bilo je svega...a najveća avantura bila je prijeći raskršće kod AVE MOL –a ( e tako sam ga ja okrstio ... a i tako se nalazi nasuprot MOL ove... ovaj... INA ine upravne zgrade) gdje semafor nije radio, gdje niko ne pazi na prednost, pravila desnog i slično.... no, nekako sam stigao... naravno da su već svi bili spremni i naravno da sam, čim je ušla u auto, osim puse dobio i jezikovu juhu.. „pa mogao si malo ranije, znaš da poslije idemo i baki na ručak i ne budemo se stigli nagrudati“ ma stići ćemo sve... taman sam htio aludirati na zimu kad gremlin „jel tebi uopće radi grijanje u autu? Tajo, a da idemo našim?“ tak, lepo, sad buš mi i auto zvređala... no, nakon malog njurgana, kao za sebe, primjetila „a jesu ti naše zimske službe spremne..ovo je gore nego na moru, tamo je barem bijeli snijeg na cestama“ .... konačno smo došli i do Maksimira ... ekipa je već čekala....išli smo u „gornju šumu“ radi malih kućnih ljubimaca i kako bi mogli „divljati“ ne remeteći mirne šetnje ozbiljne gospode kod Paviljona, Vidikovca, a i zimski san stanovnicima u obližnjem ZOO u.... i tako, nekoliko big happy femily sa svojim ljubimcima – među kojima sam i ja , krenulo je u avanturu zimskih radosti.... Nisam naglasio najvažniju stvar... došao je i mali kumić sa roditeljima u svoju prvu zimsku avanturu .... iako je bilo i većih i manjih klinaca... .svi različite dobi, slagali su se predivno...a, naravno, najviše mažen i pažen bio je najmanji..... kako je samo kumica pazila na njega... kao na „malog bracu“ a on, onako ubundan u skafanderu, još pomalo nesigurnog hoda..... ko mali medo valjao se u snijegu, puzao i silom htio jesti te predivne bijele pahulje koje su gotovo cijelo vrijeme, različitim intenzitetom, padale i stvarale novi sloj bjeline.... i, kada je konačno uspio izboriti se za svoje pravo degustacije.... pogledao nas je onim okecama, malo se namrštio, isplazio jezik i, vrlo glasno i jasno rekao „neće“ .... i, iste sekunde zajurio rukom u snijeg po novu porciju koju je toliko halapljivo htio probati da si je cijelu šaku istresao na lice.... oni su nas brzo napustili ... mali je ubrzo shvatio sve čari valjanja po snijegu i uživanja u njemu.....i, dosta je za prvi puta.... mi smo nastavili svoju šetnju uz povremeno grudanje ali i bacanje u snijeg... odavno se nisam osjećao tako dobro, smrznuto i mokro.... kad smo došli do jezera koje krasi gornji dio šume više od pola bilo je zaleđeno a na jednom dijelu patkice su svojim radom nogu i toplinom tijela „branile“ malo vode kako bi se mogle praćakati.... i baš si mislim kako im je.... snijeg po njima, dolje ledena voda, oko njih...led... I dok sam ja razmišljao isprobati debljinu leda jedna nam je, nestašna ljubimica, preletila po ledu sa dvostrukim akslom... .samo smo se bojali da led ne popusti .... kada smo je, na jedvite jade, dovukli sa leda na kopno, brzinom munje smo se udaljili dublje u šumu bez vodenih opasnosti.... doduše, često smo prelazili mostiće...ali, na sreću, bez potočića..... Ostali smo skoro dva sata.... bilo je najteže prvi tren, ali, kad nas je prošla ona „neugoda“ sasvim je ugodno bilo uživati u ovoj blagoj oštrini... konačno, nakon dugo godina, osjetio sam snijeg pod nogama u onom punom sjaju, čuo ga kako škripi.... uživao u grudanju ... iako, bilo je to više bacanje snijega jer su se grude teško radile a nije se imalo vremena.... čak mi je neko pripremio i drva za doma rumeni obrazi kumice i njen zadovoljni osmijeh, trčkaranje, bili su dodatna nagrada i radost.... nastavila me „mučiti“ pitanjima..... ali, uz smijeh, poneke upadice drugih, sve smo razjasnili i mislim, kad sve prespava, sutra mi je bolje ne javljati se.... sigurno će osvanuti novi „zašto..?“ Nakon ručka kod kuminih roditelja uputio sam se domeka.... sa zadatkom... provjeriti kvar na radijatoru... danima se već smrzavam u dnevnom boravku bez odgovora ... bolje rečeno nalaženja odgovora „zašto“ ( tko mi kriv kad nije kumica dolazila da postavi to pitanje)..i, konačno jučer, probam radijator u boravku...a on.... leden?!?!? Cijev do njega kipuća a on, samo na početku... mlak...sve ostalo... doslovno – ledeno.... aha... treba odzračiti radijator... i, krenem ja, šećem...boravak – kuhinja, skupljam i bacam vodu...a ono..... ništa.. .rezultat isti.... gledam da li je odlazni ventil otvoren... ima li cirkulaciju vode.... ima, sve ok... dođem do dolaznog ventila... probam lijevo.... a-a... probam desno.... a-a ... upregnem svu snagu.... ni lijevo ni desno.... miša mu... jel ventil otvoren ili zatvoren? Nije da nemam snage u rukama...ali, čini se, ventil je jači... krenem tražiti nešto čime bi obuhvatio cijeli ventil .... da li francuski ključ, da li papagajke...svejedno...ali.... šipak! Sav „veliki“ alat je na viksi.... i, danas od kuma uzmem neka pomagala... dođem doma.... lagano probam lijevo, desno – ne znam u kojoj je poziciji ventil pa da ne bi bilo još i krc krc... i....eureka... pokrene se ventil, shvatim da je bio otvoren.... i sad mi tek ništa nije jasno... a zakaj je radijator hladan?! I dok sam se malo igrao ventilom da ga „razradim“, okretao lijevo desno...... shvatim da je radijator počeo grijati ko lud.... očito se iglica ventila zaglavila.... kako god, već je i u boravku toplo.... koliko može biti obzirom na vanjske temperature...ali, srce je zagrijano na predivnoj temperaturi i ispunjeno današnjim danom... A ova je pjesma kumici cijelo vrijeme ( kad nije imala raspravu) bila na repertoaru ... „stari fosili“ i najslađi joj dio pjesme....“šuti, samo šuti..“

- 21:35 - Komentari (21) - Isprintaj - #