smotani
ponedjeljak, 21.11.2011.
topli vikend u inat zimi....
Prvi, pomalo zimski vikend, prošao je u toploj atmosferi ispunjenoj prijateljima, dragim ljudima... Kako nismo uspjeli moj imendan na vrijeme obilježiti, učinili smo to ovaj vikend. Idila koja me u petak dočekala odražavala je upravo moje stanje u kojem sam bio....  Neka hladnoća ispunjena posebnom toplinom..priroda odiše nekom posebnom snagom...noć koja je već pala kao da je nježno pokrila injem prekrivene grane... i dok sam ja pomalo uživao u toj idili kuća se polako zagrijavala...  miris drva uvukao se u moje nosnice i djelovao je kao antiseptik na sinuse.....pripremio sam za sutradan neke stvarčice i lagano krenuo u krpe... misli su mi preuzele slike koje nikada neće izblijediti.... Ujutro, nakon gotovo probdijene noći, uzeo sam kavu i, uz šetnju oko kuće, guštao predivne slike.... zima polako kuca na vrata ...ali, lišče na brezi kao da kazuje... još uvijek smo u jeseni..jesmo li?    Nakon kratke ranojutarnje šetnje primio sam se slatkog posla...kiflice dobrodošlice....  i taman kad je prva runda bila pečena začuo sam trubu... kumovi i kumica.... „kumeee...pa nisi rekao da imaš snijega“ – brzo smo razjasnili da to nije snijeg već inje u popriličnim količinama...ali, da je zimski ugođaj...je....    veselje se nastavilo sa kiflicama jer, mali gladuš, uvijek ima mjesta za njoj omiljene stvari....  Uskoro se počeo skupljati i ostatak ekipe..koliko god da nas se skupi nikad nas nema dovoljno... uvijek priželjkujem još neke drage ljude u svojoj blizini...možda.... možda jednom....  uz drago društvo, lijepe uspomene i prisjećanje, vrijeme je proletilo... dani posebnog ozračja, posebnih misli, slika... prisjetili smo se i dragog Ivana koji već 20 godina živi u našim srcima, mislima jednako živo i snažno kao i prvoga dana kada sam ga upoznao... prisjetili smo se naših pripravničkih dana, našeg prvog „križnog puta“ kojim smo koračali u odaje tadašnje mentorice.... „mama“ se već pri prvom susretu trudila biti oštra a blaga, huda a topla..... a nas dvojca, blentavi kakvi jesmo, odmah, na prvu, dali smo joj do znanja da joj ne bu lako s nama.... no, ubrzo smo razuvjereni.... bilo je kako „mama“ kaže.... nedostaješ mi prijatelju jednako kao i prije 20 godina, nedostaje mi tvoje čuđenje kojeg je Ona tako dobro zapamtila, nedostaju mi one naše, gotovo dječje provale, naša druženja, tvoji šarmerski izleti....Sa puno topline, baš kao i uvijek, prisjetili smo se tog vremena i sa suzom u oku i nevjericom koja traje dva desetljeća poručili dragom prijatelju da nas čeka..... Uz lijepo druženje, prisjećanja, poneke nove nepodopštine, brzo je noć pokucala na vrata ... neki su nas morali napustiti, ali, ostalo nas je desetak dočekati čaroliju jutarnjeg buđenja uz pucketanje peći i zimsku idilu.... No, naravno, navečer je pao ples.... neki su plesali sa zvijezdama ..a zvijezda sam te večeri bio i ja.... doduše nisam samo zvijezdu radio već i špagu... proklizavanje na laminatu nije nimalo ugodno i nikako to nemojte probati kod kuće.... ali, koliko god se noge smotale, ostao sam, smotan, u komadu.... poslije sam promijenio partnericu jer „mama“ nikako da shvati da sam tek na pola puta oporavka.... no, kako god, smotano ili ne, bilo je lijepo, toplo druženje.... u zraku se osjećala ta pozitivna vibra, osjetili su se osjećaji koji su kružili zrakom, osjetila se povremena nostalgija, povremeno lutanje misli...ali se osjetila i ona nevidljiva a toliko jaka nit među nama..... Nakon jutarnje kavice polako smo napustili zimsku idilu.... krenuli u povratak svakodnevici ispunjenoj sa svim onim što život čini baš takvim kakav je... sa odlascima Kiri, zubaru, traženjem nekih dasaka za police.... konačno je došlo vrijeme da se i sa tim stvarima uhvatim u koštac....ah da...skoro sam zaboravio...i sa poslom koji sve više savladavam i koji mi konačno daje prostora da u radno vrijeme odradim sve.... pa i više od toga....  |
- 21:01 - Komentari (21) - Isprintaj - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||