smotani
ponedjeljak, 31.10.2011.
sa bojama jeseni...
 Malo mirniji tjedan, iako, još uvijek, malo nervoze, neizvjesnosti, nedorečenosti... nekako mi se čini da sam lakše podnosio prethodno razdoblje...presing, forcu.... nisam stigao o ničemu razmišljati i to je, očito, imalo i dobre strane. Sada, u malo lakšem tempu...u jednoj drugoj forci nadoknađivanja nekih zaostataka, uhvatim se kako malo otplovim u mislima u neke situacije koje bi, da je bilo normalnih uvjeta, puno više ostavile traga...ali, sada kao da se tiho vraćaju i podsjećaju da nisam s njima raščistio..... neki osobni šokovi koji su me, početkom ljeta, dohvatili nisu nestali...samo su malo potisnuti... a sada kao da isplovljava misao...baviti se njima ili ne – nikada nisam volio ostaviti stvari neraščišćene i nekako, sve više sam sklon prihvaćanju jednog razgovora....koji, neće donijeti nikakav boljitak – ali, ponekad mi je i dovoljno samo čuti razloge, porive.....zašto neko misli da smije „čitati“ moje misli i prevoditi ih...kako se ispostavilo na, za mene najgori način.... jednostavno, nisam nikada volio ostaviti nedorečene stvari.... i želim, makar uzrok mojem velikom fjasku, pojasniti... ne, nisam siguran da li ću ga shvatiti i razumjeti.......no, to sada i tako nije važno..jer, posljedica tih „čitanja misli“ bila je za mene jedan veliki korak unazad...ali i znak da ostanem dovoljno udaljen ma kako to ne bi htio....jer, teško je shvatiti kako neke situacije, ma kako možda nekome izgledale glupave, mogu ostaviti gorak okus i veliku bol..... dakle, u ovom sam tjednu donio, makar jednu, važnu odluku.... ne, ne vjerujem u nikakvo pomirenje i prelazak preko svega...ali, nakon dugo vremena, odlučan sam da barem neke stvari dovedem do kraja...makar to bio i konačan kraj nečega što ni u snu nisam mogao pomisliti....sa nekima sam se, koji su isto ostali i te kako povrijeđeni tom situacijom, barem nastojao, oprostiti na ljudski način...ali, čini mi se da se onaj gorak okus samo pojačao...i, mrzim takve "oproštaje"..... Osim ove, za mene dosta hrabre odluke, odlučio sam i posvetiti malo vremena sebi.... već neko vrijeme me zub pomalo kljuca...i, znak je to da treba posjetiti zubara.... i dok sam, kao i svaku svoju odluku, previše vagao i razmišljao, tražio slobodnog vremena...zub se, ko klincu, počeo klimati.... sve dok nije , sredinom tjedna, bol bila nepodnošljiva..a klimanje....baš kao nekad mliječni zub... i dok sam se ja dogovarao kada zubaru.....zub je, tiho i jednostavno, skliznuo iz svog ležišta – dobro, nije baš bilo tiho....  ma super.... naravno da sam ga zamotao i stavio pod jastuk da provjerim one priče od malena.... o zubić vili.... iako i sam i sam glumio zubić vilu kumici.....nešto me ipak vratilo u djetinstvo.... i, morao sam ponoviti proceduru .... ujutro sam, sav ozaren, provirio pod jastuk... očito nije stigla ovu noć....imala je puno posla..... i tako, ostao sam bez kutnjaka..... jedan više, manje.... no, ipak nisam odustao od, makar kontrolnog, pregleda......naručen jesam....sad samo da nema puno posla – rađe bi samo na kavicu....  U laganoj jurnjavi i nekim praznim hodovima uspio sam do placa po zelje...zadnji je čas za kiseliti ako mislim za Novu jesti sarmicu od svog kiseliša..... i, uspješno sam danas i to odradio...  Vikend je.... naravno vrijeme koje sam proveo na ranču... treba polako kućicu pripremiti za zimu, ostaviti „papicu““ mišekima ako se uspiju negdje provući....jer, ipak, zimi idem rjeđe....konačno, vrijeme je malo i neke stvari doma napraviti, malo se družiti s kumicom...i kumićem.... koji će, ma vidi ga što raste, za niti dva mjeseca, biti godišnjak.... super.... sad bu taman za žnjaranje kad ja imam više vremena .....  I dok sam do kraja obavio, prošlog tjedna započeto, frezanje uživao sam u mirisima prirode koja u ovo, jesenje doba, ima jedan poseban miris..... i boje... boje koje je teško i aparatom zabilježiti ali boje koje su me toliko opile....     Da sam jedva primjetio najezdu bubamara....dobro, jesu slatke...ali i štetočine su.... malo sam im pokazao da dobrovoljno odu...ali, nema više dobrovoljaca..... morao sam primjeniti malo drastične mjere...a ko mi kriv.. ljetos sam kao neki voajer proučavao kako se pare i time se i ovdje hvalio...e pa smotani sad lijepo...mijenjaj pelene...   |
- 20:30 - Komentari (20) - Isprintaj - #
|
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
O blogu
Kada sam se prestao okretati Koraci su postali laki... Nisam prestao misliti... Niti želim zaboraviti.... Samo.... želim živjeti.... Neka niko ne dira u naš mali dio svemira....   kavu/e molim:) Vas je bilo... Od drage Mirjam... Kada Vas neko podari svojim strpljivo prikupljanim raznim dijelovima jedne cjeline, kada u njemu probudite želju da umjesto u svom domu ovdje ostavi svoj trag začinjen tim predivnim snažnim mislima ali i nečim iskreno toplim, ljudskim, prijateljskim... kada Vam uz taj komentar još doda „... prisjetih se i potražih nešto....što sam spremala za post........i nisam stigla.... a, evo, neka je tu.....kod dragog odmotanoga smote.....našega Kikija.....;-)“- tada Vam je srce, ma koliko „bolesno“ veliko da primi svu tu prijateljsku ljubav....a opet... tako malo i neiskusno da istom snagom to širi dalje... tada, možda postajem „nemoćan“ ali...postajem i odlučan..... slijedit ću draga Mirjam, i ne samo ove, tvoje predivne misli, citate koje tako brižno prikupljaš i podsjećaš nas na njih – kao i na ovaj na koji sam gotovo zaboravio a kojeg iskreno želim živjeti, biti dio tog predivnog zapisa..... Otvoren si za sreću svoje obitelji, za sreću svojih znanaca i prijatelja. Oni trebaju tebe, tvoju dobrotu, tvoj osmijeh, tvoje srce. Ako si sebičnjak i misliš jedino na sebe, zapravo si suvišan i samo na teret drugima, a možda i sebi samomu. Nemoguće je da sebičnjak bude sretan. /Phil Bosmans/ /hvala Mirjam/ Khevenhiller (mojoj majci) Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo. pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo. Ar nigdar ni bilo da ni nišće bilo, pak nigdar ni ne bu da niščega ne bu. kak je tak je, tak je navek bilo, kak bu tak bu, a bu vre nekak kak bu! Kajti nemre biti i nemre se zgoditi, da kmet ne bi trebal na tlaku hoditi. Nigdar još ni bilo, pak nigdar nemre biti, da kmet neje moral na vojščinu iti. Kajgod kadgod bilo, opet je tak bilo, kak je bilo, tak je i tak bude bilo. Kak je navek bilo, navek tak mora biti, da muž mora iti festunge graditi, bedeme kopati i morta nositi, z repom podvinutim kakti kusa biti. Kmet nezna zakaj tak baš mora biti da su kmeti gladni, a tabornjiki siti. Ar nigdar ni tak bilo da ni nam tak bilo, pak nigdar ni ne bu da kmet gladen ne bu, kajti nigdar ne bu na zemlji ni na nebu, pri koncu pak Turčin potukel nas se bu. A kmetu je se jeno jel krepa totu, tam il v katedrale v Zagrebu, gde drugog spomenka na grebu mu ne bu neg pesji brabonjek na bogečkem grebu. ( Miroslav Krleža ) ..... i... meni..... |
||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||